|  Mogućnosti gospodarskog razvoja i zapošljavanja u PPDS
Zajednica povratnika Hrvatske, nastala ratnih godina, prvo za područje bivše općine Osijek 1992. pa onda za područje Hrvatske 1993. godine, kroz svoju petnaestogodišnju povijest, uvijek je poticala i borila se za ono što je u datom trenutku bilo najbitnije prvo za prognaničku, a danas povratničku populaciju.
Samo podsjećamo da smo, kada je trebalo, kada smo ocijenili da se proces povratka odgađa i teži k ciprizaciji okupiranih dijelova Hrvatske, blokirali snage UNPROFOR-a, jednostavno smo se organizirali na svim bivšim UNPA područjima zablokirali sve prolaze i time jasno kazali i Hrvatskim vlastima a isto tako i Europi i Svijetu da prognanici iz Hrvatske neće trpjeti takvo stanje.
Naravno za vrijeme progonstva ciljevi su bili drugačiji, trebalo je zbrinuti ogroman broj prognanika sa svih okupiranih područja, trebalo je stvoriti uvjete da ti ljudi prežive jer su ostali bez svojih radnih mjesta, bez primanja, bez zdravstvenog osiguranja, praktično na prosjačkom štapu i u tom smislu smo, iako udruga građana, nevladina, nesranačka uspjeli progurati nekoliko zakona koji su uredili ta pitanja i na taj način pomogli stvaranju uvjeta za jedan koliko toliko normalan život u progonstvu.
Povratak je donio svoje probleme u smislu obnove obiteljskih kuća, namještaja, pa u to vrijeme i one presude protiv prognanika prvo pod prijetnjom deložacija a onda zbog plaćanja najma za korištenje tuđih stanova i kuća itd., itd.
I danas kada je cijeli taj put prijeđen, kada smo se vratili svojim kućama i kada bi život trebao krenuti ka normali naravno da smo prepoznali to da je najveći problem u ovim prostorima pitanje oživljavanja gospodarstva odnosno zapošljavanja povratnika. Nije dovoljno, i to smo vidjeli u cijelom nizu područja povratka, nije dovoljno obnoviti kuću, staviti lijepi novi crveni krov ako čovjek nema od čega živjeti. Zbog toga su ljudi koji su se vratili jednostavno ponovno napuštali ta područja jer naravno nisu imali od čega preživjeti i to pogotovo mladi, obrazovani ljudi a bez mladosti i bez pameti ova područja nemaju šansu.
U mnogim sredinama povratka je komunalna infrastruktura obnovljena do te mjere da je bolja nego što je bila prije rata, dakle mnoga mjesta nisu imala vodovoda, danas imaju, nisu imali rasvjetu a danas je imaju itd. Međutim ako čovjek nema od čega živjeti a to je temelj egzistencije onda naravno da napušta to područje i traži mjesto pod suncem, traži gdje će moći živjeti sa svojom obitelji. Dugo smo tražili rješenje i bilo je tu više ideja. Pokazalo se da gospodarske zone daju rezultate. Tamo gdje je lokalna samouprava pratila sve ono što je Vlada ponudila područjima posebne državne skrbi u smislu gospodarskih zona, i gdje se lokalna samouprava aktivno uključila u to, to daje rezultate. Najuspješnija je zona u općini Stankovci u Zadarskom zaleđu, ali to se sada javlja na puno mjesta. Naime Vlada je kroz svoje odluke rekla da treba ustrojiti zone, da je to zadaća lokalne samouprave, da lokalna samouprava treba svoje zemljište ili ako ima državno na području te lokalne samouprave da će država to ustupiti lokalnoj samoupravi za zonu, da ako treba plaiti projektiranje država će to učiniti, da će onda po tim projektima resorno ministarstvo izgraditi komunalnu infrastrukturu.
Mi smo se od prvoga dana uključili u to i praktično na području grada Beloga Manastira niču 4 gospodarske zone. Prva je u Šećerani sa Škrobarom, druga je zona s kojom smo zapravo prvom krenuli na izlazu iz Belog Manastira prema Petlovcu, treća zona je kod bivše Sutjeske gdje je Danska firma „Starco“ s proizvodnjom felgi – milijun i pol felgi se proizvede ovdje u Belom Manastiru i sve ode za izvoz, preko 100 ljudi su zaposlili, primaju uredno plaću, očito da nije loša situacija. Tamo u zoni kod BTI-a je kameno-klesar koji je podigao svoj pogon, na kraju te parcele je „Slonja“ sa rasadnikom i pogonima a između toga će se izgraditi još jedna tvornica za proizvodnju profila od koji se radi plastična stolarija, koja će zaposliti oko 35 ljudi. Danas su donijeli novi projekt za proizvodnju cerada za kamione. Preko puta je zemljište dodijeljeno za izgradnju jedne benzinske pumpe „Zovko“. Do te pumpe ide tvornica za proizvodnju traktorskih prikolica koja će zaposliti stotinjak ljudi. Mikšićev pogon za proizvodnju biorazgradive plastike radi, u punoj je funkciji i u prošli petak su uveli drugu smjenu a sada kreću u izgradnju još jedne takve hale, dakle duplaju kapacitete. Imat ćete prilike vidjeti 5-6 objekata koji niču, rastu i koji će ove godine zaposliti dodatni broj ljudi. Tamo je i tvrtka „Manastir“ koja je zaposlila 470 žena, isto tako se redovito primaju plaće. Kada se sve to zbroji potezima gradskog poglavarstva Belog Manastira kroz ove zone i naravno kroz obilnu pomoć Hrvatske države stvoreni su uvjeti i do sada je zaposleno preko 1.000 ljudi, dakle otvoreno je preko 1.000 novih radnih mjesta. Ove godine kroz ove projekte koje sam nabrojao, očekujemo otvaranje 350 – 400 novih radnih mjesta a završetkom svih projekata i to s poznatim investitorima s kojima smo sklopili ugovore, mi ćemo doći u situaciju da na birou ostane 300-350 nezaposlenih ljudi uglavnom zbog neodgovarajuće kvalifikacije.
Mi smo samo uskočili na vrijeme u vlak koji je s državne razine ponuđen. Uvijek je problem gdje lokalna samouprava ne prati dovoljno i nema adekvatne službe koje to mogu pratiti. Na području Banovine je totalna katastrofa. Tamo je kraj svijeta jer je to područje i ratom i kadrovski opustošeno. Na nedavnoj Konferenciji ZPH tražili smo od potpredsjednice Vlade koja je bila osobni izaslanik premijera da se tim područjima i kadrovski pomogne jer tamo nemate takve ekipe koje mogu napisati jedan suvisli elaborat. Tim područjima se naprosto mora i kadrovski pomoći.
Model kojeg je odabrao grad Beli Manastir i koji se sada primjenjuje u većini jedinica lokalne samouprave koje se bave zonama, koje su krenule u to je vrlo jednostavan. Naravno da se zona mora reklamirati, ako ona postoji, ako je isprojektirana, ako se kreće u izgradnju infrastrukure to mora doći do ušiju potencijalnih investitora i s ljudima se mora razgovarati. Danas to nije veliki problem preko interneta objaviti podatke o tome da postoiji zona i uvjete koji vrijede za investitore. Mi smo išli na to da praktično darujemo zemljište onom investitoru koji će zaposliti određreni broj ljudi sa područja Belog Manastira. Naravno važan nam je projekt. U zonu pod tim uvjetima ne puštamo nikoga drugoga osim proizvodnje, dakle ne može ugostiteljstvo, trgovina. Razvija se ovdje i trgovina, imamo tu LIDL itd., otvaraju pomalo i tu vrstu objekata ali u zonu pod tim uvjetima može jedino proizvodnja. Oslobađamo 2 godine svih gradskih poreza, oslobađamo obaveze plaćanja komunalnog doprinosa za izgradnju objekta a to su velika sredstva, oslobađamo godinu dana komunalne naknade, i darujemo zemljište. Naravno to ne ide automatizmom nego investitor mora dati pismo namjere što će on graditi, koja je vrijednost objekta, koliko će ljudi zaposliti, to nam je najvažnije, i nakon toga mi ocjenjujemo ozbiljnost projekta, sklapamo ugovor sa investitorom na način da mu prvo ustupimo pravo koištenja i pravo grašenja na određenoj parceli a u slijedećem članku ugovora kažemo kada izgradiš objekat, kada zaposliš ljude, kada dobiješ uporabnu dozvolu i kada kreneš u proizvodnju mi ćemo doći snimiti to. Kada snimimo, vidimo da je to tako, da je izgradio objekat i da funkcionira, da je zaposlio taj broj ljudi koji je ugovoren, kada se utvrde te činjenice poglavarstvo donosi odluku i izdaje tabularnu ispravu kojom tada dopušta prijenos prava vlasništva bez naknade.
Na području grada Vukovara je ustrojena velika zona, komunalno opremljena a jedno vrijeme nije išlo s investitorima jer grad je htio ostvariti prihode prodajom zemljišta i nisu mogli dobiti nikoga. Naprosto koliko god svatko poštovao žrtvu Vukovara i koliko to kao simbol Domovinskog rata značilo, biznis je ipak biznis. Kapital traži uvjete koji će biti najbolji bez obzira što je netko pretrpio u ratu i ako su uvjeti jednaki za investiranje za nekakav objekat u Zagrebu i Vukovaru naravno da će ići u Zagreb jer je tamo ogromno tržište a ovdje ima vrlo mali broj ljudi sa slabom kupovnom moći. Biznis se vrti u velikim gradovima i ako nećete dati adekvatne pogodnosti neće vam nitko doći. Nakon što je jedna ekipa ministarstva gospodarstva na čelu sa tadašnjim ministrom Vukelićem došla kod nas, prenijeli su ta iskustva u Vukovar i oni su donijeli drugačiju odluku. Isto tako ocjenjuju projekte i kada ocjene da je kvalitetean onda tom investitoru prodaju zemljište za simboličnu cijenu od kune po kvadratu. Nakon toga jedan za drugim investirori su počeli dolaziti i graditi objekte u toj zoni, tako da vjerujem da će i Vukovar vrlo brzo imati vrlo dobre rezultate u smislu smanjenja broja nezaposlenih na svojem području.
Naša iskustva pokazuju da neće nitko niotkuda doći riješiti vaš problem pa makar se on zvao ogroman broj nezaposlenih. Ako se nećete u svojem dvorištu sami uhvatiti posla, neće nitko ni iz županije, ni iz Zagreba doći riješiti probleme, nego se naprosto taj dio posla mora odraditi u lokalnoj samoupravi.
Dakle što se iskustva grada Belog Manastira tiče očekujem da mi u slijedeće 2 godine završimo priču oko nezaposlenih. Tvrdim da ćemo uskoro doći u situaciju da ćemo morati „uvoziti“ radnu snagu. Dakle jako se mijenja situacija. Problem je kod ženske radne snage srednje stručne spreme i to ekonomska, upravna. To danas investitori slabo traže i to je zapravo najteži problem koji ne znam kako riješiti.
Josip Kompanović, tajnik Grada Belog Manastira
na sjednici Upravnog odbora Zajednice povratnika Osječko-baranjske županije
održane 21. travnja 2008. u Poglavarstvu Grada Belog Manastira.
| 
