Na ovom smo sporazumu počeli raditi od­mah poslije operacije Oluja, u kojoj je Hrvatska ponovo stekla svoju suve­renost na gotovo četvrtini svog teritorija, ali uz visoku cijenu - napuštenu zemlju, spaljene kuće, ubojstva. Sve u svemu, oko 150 000 izbjeglica je na­pustilo zemlju koju su njihove obitelji nastanjivale stoljećima. Ti su ljudi bili hrvatski državljani, koji su imali svako pravo na ostanak kao i pravo - na povratak. To je bila ljudska tragedija koja se nije trebala dogoditi.

Dali smo se tada na posao da  spriječimo njezino ponavljanje. Naš je cilj bio postizanje mirne reintegracije posljed­njeg okupiranog dijela teritorija - Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema - u Hrvatsku. Međutim, naš je cilj isto tako bio da trenutnim sta­novnicima ovih područja omogućimo da ostanu, dopuštajući onim ljudima koji su 1991. godine pod zastrašujućim okolnostima nasilno prognani, da se vrate u svoje domove. Na prvi su pogled ovi ciljevi izgledali kontradiktorno. Ali, nitko nije rekao da će biti lagano.

3. listopada 1995., poslije mjesec dana puto­vanja između Zagreba i Erduta, postigli smo prvi napredak. Tog su se dana pregovarački timovi sastavljeni od predstavnika hrvatske Vlade i lokalnih srp­skih vlasti dogovorili oko temeljnih principa koji će određivati svaki sporazum. Konačni je sporazum, u stvari, gotovo direktno proistekao iz ovih principa.

Naravno, nije sve išlo glatko. Naš sljedeći sastanak - u Američkom veleposlanstvu u Zagrebu - propao je, na primjer, zbog trnovitog pitanja da li da napustimo zgradu kako bismo otišli na ru­čak. (To je uistinu bio ozbiljan problem, kao što su prilično ružne de­monstracije ispred veleposlanstva poslije pokazale.) Konačno smo gotovo postigli zaključak, ali smo otkrili da nijedna strana ne želi napraviti nekoli­ko teških, ali nužnih, preostalih koraka.

Tako smo odletjeli u Dayton, gdje su pred­sjednici Milošević i Tuđman iskovali konačan nacrt sporazuma. Uz dodatne pregovore, i još tjedan dana, dobili smo konačni sporazum - Temeljni spo­razum o Istočnoj Slavoniji. Možda neizbježno, čak ni potpisivanje nije pro­šlo bez poteškoća, budući su srpske vlasti inzistirale na potpisivanju u Erdutu, a hrvatska Vlada u Zagrebu. Obje su strane, na kraju, ipak potpisale.

Kao rezultat sporazuma, danas to područje  prolazi kroz prijelazno vrijeme do suverenog hrvatskog tla. Kako bi ovaj prijelaz, međutim, uspio, prijeko je potrebno da se obje strane pridržavaju sporazuma, ne samo sada, dok na terenu prijelazni upravitelj Ujedinjenih naroda Jacques Klein i njegovi kolege nadgledaju njegovo provođenje, već i u budućnosti, kad Ujedinjeni narodu odu. Područje Istočne Slavonije, Bara­nje i Zapadnog Srijema je, na kraju krajeva, područje na kome je počeo rat u bivšoj Jugoslaviji, a uz ovaj sporazum, područje i na kome je završio. Ne­kad je to bilo jedno od područja bivše Jugoslavije s najvećim brojem etnič­kih zajednica, a, ako obje strane budu provodile sporazum u dobroj vjeri, ono to može ponovo postati.

Peter Galbraith                                            Thorvald Stoltenberg       

Veleposlanik Sjedinjenih Država                

u Republici Hrvatskoj                                 Bivši predstavnik Ujedinjenih 

                                                                  naroda na međunarodnoj konfe-

                                                                  renciji o bivšoj Jugoslaviji

                                                                  12. studenoga. 1996.