|  Kad je Aleksandar Hromčenko, vojni zapovjednik UNPROFOR-a, pokušao opravdati situaciju na okupiranom području istočne Hrvatske rekavši da se Zaštitne snage UN-a u »Krajini« susreću s realnošću i da ne mogu učiniti više, reagirao je tada predsjednik osječke općinske vlade Branimir Glavaš:
“Što se tiče struje, vode i drugih radova koje obavljaju pripadnici UNPROFOR-a na okupiranom području Hrvatske, mislim da to nije vaš posao. Ako se želi pripremiti teren za povratak prognanika onda bi to spadalo u nadležnost civilnih vlasti. Nama je važnije da se stvore sigurnosni uvjeti za povratak prognanika, a to se može postići razoružavanjem četničkih milicija, kako to uostalom i predviđa Vanceov plan. Ovdje se barata imenom »krajina« i nekakvom njenom realnošću. Vaša pasivnost, gospodo, prijeti da tzv. Krajina, koju nitko na svijetu ne priznaje, postane stvarnost. Ona ne može biti niti će ikada biti realnost, jer je riječ o nasilnom mijenjanju granica koju svijet ne priznaje”, upozorio je tada Branimir Glavaš.
Od UNPROFOR-a se tražilo žurno stvaranje uvjeta za povratak prognanika u sela oko Osijeka. Isto se tako zahtijevalo rješavanje pitanja velikih elektroenergetskih postrojenja u Ernestinovu, zrakoplovne luke kod Klise i naftonosnih polja u Đeletovcima.
Najbolnija su točka Slavonije bili Đeletovci. Bilo je već sasvim razvidno da okupator iz tog bogatog nalazišta crpi naftu i potkrada Hrvatsku. U Đeletovce su, naime, svakog dana stizale cisterne koje su prevozile naftu do Pančeva. Iako su to pripadnici UNPROFOR-a negirali, istina je bila sasvim drukčija.
Pripadnici Zaštitnih snaga UN-a nisu čak uspjeli ni doći do tog naftonosnog nalazišta jer im je to jednostavno zabranjivala četnička vlast. Bilo je očito da u sektoru »Istok« UNPROFOR nema kontrolu.
| 
