|  Kako se približavao datum najavljenog povratka prognanika, u tzv. SAO Krajini Slavonija, Baranja i zapadni Srem vladao je sve veći nemir. Ruski zapovjednik vojnih snaga UNPROFOR-a pukovnik Aleksandar Hromčenko činio je sve kako bi se spriječio povratak, u što su bile upregnute sve srpske medijske snage - od lokalnih radijskih postaja do TV Novog Sada i Beograda.
Zbog takvog ponašanja ruskog pukovnika Hromčenka Zajednica je prognanika od UNPROFOR-a zatražila njegovu hitnu smjenu.
Belgijsko-luskemburški bataljun, koji je djelovao na području Baranje, činio je sve kako bi se stvari pomaknule s mrtve točke. No, otpori tamošnje okupatorske vlasti i naoružanih “milicija” bili su veliki. Kvislinška vlast u Baranji čak je tražila da na njeno područje dođu pripadnici ruskog bataljuna jer su, po njihovom mišljenju, pripadnici belgijsko-luksemburškog pristrani i navijaju za hrvatsku stranu.
U sprječavanje povratka nesrpskog stanovništva na područje okupiranih općina Beli Manastir i Osijek uplela se i srpska propaganda koja je lansirala priču o tome da će svi prognanici biti tretirani kao teroristi ako se bez odobrenja srpskih vlasti vrate u svoje domove. Tko se želio vratiti, pričalo se tada, morao bi napisati molbu, a odgovor će dobiti za 90 dana.
Slična je bila i priča o tome da će Srbi 29. rujna bombardirati Osijek u znak upozorenja da se bez »specijalnog odobrenja« nitko ne može vratiti u »srpsku zemlju«.
Prognanici su ipak, unatoč svim pritiscima, krenuli na put povratka. Mjesto sastanka bilo je na središnjem osječkom Trgu Ante Starčevića odakle je kolona prognanika krenula Županijskom pa Vinkovačkom ulicom prema Antunovcu. Rijeci ljudi usput se priključio i veliki broj građana Osijeka koji nisu bili prognanici, ali su svim srcem podržavali akciju Zajednice prognanika.
Rizik je bio velik, ali su srca oko 4.000 ljudi gorjela u želji za povratkom u njihove domove. Rijeku ljudi s hrvatskim zastavama u rukama, transparentima i pjesmom, pred samim ulaskom u okupirani Antunovac zaustavile su cijevi tenkova i oklopnih vozila obojanih u bijelo te ruski časnici UNPROFOR-a na čelu s pukovnikom Aleksandrom Hromčenkom i Viktorom Loginovim. Na čelu kolone prognanika bili su, uz čelnike Zajednice prognanika, Branimir Glavaš, predsjednik Izvršnog Vijeća Općine Osijek, Marko Kvesić, povjerenik Vlade RH za Baranju te mnogobrojni domaći i strani novinari i snimatelji.
Na iznenađenje svih, prognanicima se na razumljivom srpskom jeziku obratio ruski pukovnik Viktor Loginov koji je potvrdio kako je ulazak u Antunovac nemoguć jer je tamo sve minirano i porušeno, a infrastruktura uništena.
Iako su prognanici bili odlučni u svojoj nakani da uđu u Antunovac razum je ipak upozoravao na moguće neželjene posljedice te je s časnicima UNPROFOR-a dogovoren ulazak prosvjedničkog izaslanstva u Antunovac pod njihovom pratnjom.
Dugo se i sa zebnjom iščekivao povratak tog izaslanstva iz Antunovca.
Kad su se konačno pojavili svima je laknulo, ali je istodobno porasla želja za prvim informacijama.
Da, povratak u Antunovac tada nije bio moguć jer nije bilo nikakvih uvjeta za život i postojala je samo opasnost da netko nastrada od mina. To nitko od nas nije želio, ali su svima postale jasne naše poruke: Vratit ćemo se! Uskoro!!!
| 
