RATOM STRADALA PODRUČJA TREBAJU BITI I OSTATI PODRUČJA OD POSEBNOG DRŽAVNOG INTERESA SVE DOK SE GOSPODARSKI I ŽIVOTNI UVJETI NE IZJEDNAČE S CIJELOM HRVATSKOM
Zajednica povratnika Hrvatske, Osijek, trg Ante Starčevića bb, Tel/fax: 031/215-030
MENU
O nama
LOGOTIP
STATUT
Članstvo
Novosti
Obnova i razvoj PPDS
Zakoni
Konferencije ZPH
Izdavaštvo
Povratak prognanika
Mirna reintegracija
Progonstvo
Blokada UNPROFOR-a
Foto i Video
 RSS - Favorites

Glas javnosti:

TREBA LI VLADA DONIJETI ZAKON O NAKNADI RATNE ŠTETE?

Pišite nam na E-mail: zph@zph.hr


 
 

PROGNANICI SE POČINJU ORGANIZIRATI

Prognanici, kao najveći stradalnici Domovinskog rata, od samih su se početaka prognaničkog života suočavali s nizom problema koje nije imao tko rješavati. Stoga su se počeli spontano sastajati u prostorijama tadašnjeg Izvršnog vijeća Općine Osijek. Vrlo su se brzo počeli održavati redoviti tjedni sastanci na kojima su sudjelovali predstavnici dvanaest prognanih mjesnih zajednica Općine Osijek, uz predstavnike općinske vlasti i Regionalnog ureda za prognanike.
Konačno je, 14. rujna 1992. godine, osnovana Zajednica prognanika Općine Osijek.
 
Glavna tema redovitih sastanaka uvijek je bila povratak, a kako bismo “probili led” pokušali smo predložiti UNPROFOR-u odlazak izaslanstava prognanika u tada okupirana sela.
Jedan je od prvih uspjeha Zajednice prognanika (koju su osnovali prognanici iz Erduta, Aljmaša, Dalja, Sarvaša, Nemetina Tenje, Podravlja, Tvrđavice, Antunovca, Ivanovca, Ernestinova i Laslova) bilo iniciranje osnutka UNHCR-a (Ureda Visokog povjerenstva UN-a za izbjeglice) u Osijeku za čijeg je voditelja  bio postavljen Robert Adamson iz Kanade.
 
On se redovito odazivao pozivima prognanika na tjedne sastanke, strpljivo slušao zahtjeve prognanika i nastojao dati odgovore. Na žalost, na mnoga pitanja nije mogao odgovarati jer nisu bila u njegovoj, već u nadležnosti UNPROFOR-a čiji su dužnosnici uredno izbjegavali susret s hrvatskom stranom.
 
Informacije o stanju u okupiranim mjestima bile su prilično šture, ali su ipak donekle davale uvid u situaciju na okupiranom području.
Robert je Adamson, primjerice, o problemu nestalih mještana
 
Dalja obavijestio UNPROFOR i Međunarodni Crveni križ, ali nije dobio nikakav odgovor.
Jednom od sastanaka odazvao se i Stig Westhof iz Ureda za izbjeglice smještenog u Erdutu. On je posjetio Vukovar i prema njegovim zapažanjima srpska vlast u Vukovaru bila je “iznad one u Belom Manastiru”.
Razgovori njegova tima sa srpskom stranom u Belom Manastiru, vezani za prijedlog posjeta prognanih Hrvata, nisu dali nikakav rezultat i morali su napustiti taj sastanak. Za posjet okupiranim područjima srpska je vlast tražila pismeno obrazloženje Visokog povjerenstva UN-a za izbjeglice jer srpska strana nije pokazivala zanimanje za slične uzvratne posjete. 
 
Prognanici su uputili zahtjev UNPROFOR-u da pruži sigurnost hrvatskim prognanicima prilikom posjeta jednom okupiranom selu. U odgovoru UNPROFOR-a naglašeno je kako ta organizacija, prije odluke o pratnji prognanika, želi jamstva tamošnje srpske lokalne vlasti da sigurnost Hrvata neće biti ugrožena.
 
Prema Vanceovom planu to je trebala osigurati lokalna policija. No, došlo je do zastoja plana i vodili su se razgovori o demilitarizaciji svih okupiranih područja, posebice »ružičastih« zona. Takozvane posebne jedinice “milicije” smještene u vojarnama trebale su biti razoružane do 20. rujna, a razvojačene do 15. listopada 1992. godine.
 
U zapadnom sektoru stvari su se odvijale brže nego u istočnom.
Visoko povjerenstvo UN-a za izbjeglice dobio je upute o recipročnom povratku, što je tada bilo nemoguće, jer se srpska strana nije htjela vraćati, već okupirana područja Hrvatske zadržati i etnički očistiti.
Prema riječima Roberta Adamsona, često se Visoko povjerenstvo  bavilo pitanjem izbjeglica, ali je u Hrvatskoj nastala specifična situacija, jer se radilo o prognanicima koji nisu napustili svoju zemlju.
Kako je vrijeme prolazilo, a ništa se nije događalo na planu povratka, prognanici su počeli razmišljati o radikalnijim akcijama.
Prva takva akcija bio je prosvjedni skup u Nemetinu koji su planirali organizirati 5. rujna 1992. godine i spriječiti ulazak »Unproforaca« u grad.  No, prevladalo je mišljenje kako još jednom treba dati priliku dijalogu s pukovnikom Aleksandom Hromčenkom, zapovjednikom sektora »E«.
On je pozvan na sljedeći sastanak Zajednice prognanika ali su i tada prognanici prevareni, jer se opet nije pojavio nitko od predstavnika UNPROFOR-a.
 
Ipak su se stvari pod pritiskom prognanika počele pomicati s mrtve točke.
Govoreći o najavljenim odlascima izaslanstava prognanika u okupirana sela, voditelj ureda UNHCR-a u Osijeku Robert Adamson je rekao kako su preliminarni razgovori o tome s UNPROFOR-om obavljeni, ali se još čekalo na izaslanstva s druge strane, koja su trebala posjetiti hrvatska mjesta. Tada je postojao samo jedan zahtjev skupine Srba iz Batine koja je htjela posjetiti Grubišno Polje. Srpska strana nije bila zainteresirana za takve posjete što je bilo posvema razumljivo, zato što je istjerala nesrpsko stanovništvo i udomaćila se u njihovim kućama.
Na žalost, predstavnici Visokog povjerenstva nisu mogli utjecati na ubrzavanje i razrješavanje nastale situacije. U okupiranim područjima ipak je došlo do poboljšanja, nije više bilo toliko ubojstava i nestajanja ljudi, ali se nastavilo prisilno iseljavanje.
 
Prognanici su iskoristili nazočnost Roberta Adamsona za podrobnije informacije o trenutačnoj situaciji u njihovim selima, primjerice o razrušenosti. Međutim, predstavnik je Visokog povjerenstva istaknuo kako se teško snalazi, jer su imena sela promijenjena, a nije bio u mogućnosti posjetiti svih 114 sela.
 
U Aljmašu je u lipnju te godine bilo 700 stanovnika, od čega je 100 preostalih mještana, a 600 pridošlica iz Podravske Slatine. Sve pridošlice izjavljivale su da se žele vratiti svojim kućama, a ne živjeti u tuđim.
Među stanovnicima okupiranih područja vladala je velika napetost, neka vrsta mobilizacije i naoružavanja. Područje južno od Drave podijelili su na četiri općine: Tenju, Dalj, Vukovar i Mirkovce. Lokalna vlast tvrdila je kako tamo živi 11.000 stanovnika. Ranije je bilo, prema podacima srpske strane, 75 posto Srba i 25 posto Hrvata, a sada ima 90 posto Srba i 10 posto Hrvata, što znači da je na tom području ostalo još 1.100 Hrvata. Međutim, nije bilo odgovora na pitanja što se dogodilo sa 102 Hrvata koji su ostali u Tenji, niti s 956 Hrvata ostalih u Dalju. Ni o masovnim grobnicama u Dalju prognanici nisu mnogo doznali, jer to, navodno, nije bilo u nadležnosti Visokog komesarijata, a ni UNPROFOR-a.   Robert Adamson uspio je razgovarati s nekim Srbima koji su bili uplašeni zbog najave dolaska prognanika u okupirana sela jer im se to tumačilo kao invazija i vojni napad.
“Nastojao sam ih obavijestiti da nije tako. No, čim se približi najavljeni datum povratka, u okupiranim selima više ne puštaju djecu u školu, neki pakiraju stvari, ali se i velik broj naoružava za obranu”, govorio je tada Adamson.
Ono što je zanimljivo jest činjenica da su Srbi počeli dolaziti u Visoko povjerenstvo jer su se htjeli vratiti u sjeverni dio zapadne Slavonije koji je bio pod kontrolom hrvatskih vlasti. Zahtijevali su da povjerenstvo provjeri u kakvom su stanju njihove kuće.



►  Progonstvo  - Sunday, February 3, 2008
  |   Print   |   Home

CMS & Hosting: Poslovni forum  


Hrvatsku je napustilo preko 350.000 mladih ljudi. Najveći dio otišao je u Njemačku.