|
Nakon što smo u medijima čuli iz usta vladajućih da je BDP
porastao za 0,3% u posljednjem kvartalu 2014. u odnosu na isto razdoblje 2013.
godine, krenule su i najave da se bliži kraj krize u Hrvatskoj.
Od početka recesije 2008. godine prošlo je 6 godina a
kretanja i usporedbe su porazne. U tih 6 godina rastao je i broj iseljenih.
Ukupno 68.000 ljudi napustilo je Hrvatsku u potrazi za boljim životom a samo u
2013. godini taj broj se popeo na preko 15.000 ljudi. Taj broj je puno veći jer
je tek novi Zakon o prebivalištu odredio obavezu odjave s prebivališta u
Hrvatskoj prilikom iseljavanja, iako i u tom Zakonu ima dosta nedorečenosti.
Migracije nisu ništa novo niti u drugim zemljama EU ali ne zbog egzistencije a
naša je specifičnost što su nas napustili mladi i obrazovani ljudi koji su tek
sada trebali doprinositi u skladu sa svojim obrazovanjem, razvoju društva da im
je politika omogućila zapošljavanje i usavršavanje. Najkritičnije je s
liječnicima i medicinskim osobljem, inženjerima raznih profila ali i drugim
stručnim kadrom koji je u Hrvatskoj stekao znanje i zvanje a druge zemlje su ih
dobile besplatno.
Budući se radi o mlađoj populaciji koja se iselila,
postavlja se pitanje i nataliteta jer su i tu pokazatelji na razini RH
poražavajući. Kada to stavimo u kontekst ratom stradalih područja, onda, prema
dostupnim informacijama, imamo situaciju puno goru od prosjeka RH, što dokazuje
da su posljedice nemogućnosti zapošljavanja gore od samih ratnih posljedica.
Velika opasnost za budućnost Hrvatske leži i u činjenici da
se mnogi od tih koji su se iselili više nikada neće vratiti jer su otišli s
cijelim obiteljima na što se nitko iz političkih krugova ne osvrće i ne
prepoznaje kao dugoročni problem cijele države koja nam ionako svake godine sve
više stari.
Tračak nade bio je nekadašnji Zakon o poticanju ulaganja
koji je omogućio formiranje i oživljavanje poslovnih zona, kao što je ona u
gradu Belom Manastiru, gdje se otvorio značajan broj radnih mjesta ali je
ukidanjem toga Zakona i ta mogućnost otvaranja novih radmih mjesta stala.
Jedina svijetla točka je poslovna zona u općini Antunovac što ova zajednica
pozdravlja i podržava.
Uspoređujući iseljavanje i zaposlenost od 2008. godine do
danas imamo obrnuto proporcionalni proces. Iseljavanje je raslo a zaposlenost
padala. Podaci koje su ovih dana iznijeli sindikati govore da je u Hrvatskoj u
tih šest godina izgubljeno preko 250.000 radnih mjesta.
Broj umirovljenika u odnosu na broj zaposlenih je također
obrnuto proporcionalan i pitanje je granice izdržljivosti mirovinskog sustava
jer za jednog umirovljenika radi 1,13 zaposlenih a ušteđevinu koju su
umirovljenici stvarali kroz godine svoga redovnog radnog odnosa, „pojeli“ su
oni s privilegiranim mirovinama, partizani, oficiri JNA i drugi. Međutim, da
nema mirovina u ratom stradalim područjima ne bi bilo niti umirovljenika pa bi
demografska slika bila još gora.
To su sve problemi i teme s kojima bi što prije trebali
upoznati Predsjednicu RH gospođu Kolindu Grabar Kitarović a budući da to nije
specifičnost samo osječko-baranjske Županije već svih ratom stradalih područja,
razgovor s Predsjednicom treba se obaviti s razine Zajednice povratnika
Hrvatske.
Načelnik općine Popovac je istaknuo da iz njegove općine ne
odlaze samo mladi već i pojedinci pa i cijele obitelji starije dobi – 50 i više
godina, kako bi se reklo: „trbuhom za kruhom“. Jedinice lokalne samouprave ne
mogu ništa učiniti da bi zaposlile svoje mlade nezaposlene kadrove iz puno
razloga, od financijske situacije do neriješene infrastrukture. Općina nije u
stanju zapolsiti ljude osim nekoliko vježbenika ili u javne radove koji su
kratkoročni. Naglasio je da najviše ljudi odlaze iz Kneževa i Branjine i to s
cijelim obiteljima. Mladi i sposobni visokoobrazovani ljudi nemaju budućnosti u
Baranji, osobito ako nemaju riješeno stambeno pitanje. Krivicu snosi i sustav
obrazovanja koji nije prilagođen potrebama na terenu. Stalno nam produciraju
ekonomiste i pravnike a nema poljoprivrednih zanimanja.
Zapošljavanje vježbenima u državnim sližbama ne daje i
mogućnost zapošljavanja jer već iduće godine dolaze nove mlađe generacije
vježbenika.
Istaknuto je i da nema koristi od obmanjivanja javnosti da
se smanjuje stopa nezaposlenosti ali ne raste stopa zaposlenosti i to je prava
istina. Županiju OBŽ je napustilo preko 8.500 ljudi što je jedan grad Beli
Manastir i zato matematički pada nezaposlenost.
Primjenom zakona o regionalnom razvoju prihodi jedinicama lokalne
samouprave smanjeni su u prosjeku za 25% što je dodatno uništilo PPDS. Ministar
Grčić je napravio tim područjima veću štetu nego Domovinski rat. Obnova je
završena po modelu 35+10m2. Nakon Bljeska i Oluje bilo je tamo obnove
gospodarstva a kod nas NIŠTA, dakle zatire se život u ovim područjima.
Predloženo je da se Zajednica udruži sa svim braniteljskim
udrugama u borbi protiv sve očitijeg istrjebljenja hrvatskih povratnika u nekim
područjima povratka, što je sve očitije u Vukovaru, jer ovo je zločin prema
ratom stradalim područjima.
Rješenje je oživljavanje gospodarstva i trajno zapošljavanje
mladih ljudi a sve drugo je bacanje prašine u oči i predizborni trikovi.
Veliku pomoć bi u tim nastojanjima dala i naknada ratne
štete. Mi nemamo ništa protiv da svatko u RH domije naknadu za nanešene boli u
Domovinskom ratu kao što su najnovijim zakonom dobile silovane žene, ali mi
prognanici smo najveći stradalnici Domovinskog rata i već 10 godina tražimo od
svih Vlada naknadu ratne štete ali su od toga sve dosadašnje Vlade odustale bez
objašnjenja ali kad su Srbi u pitanju oni u zadnje vrijeme dobivaju i stanove i
radna mjesta i sve što žele a i dalje njihovi zastupnici, kao što je Milorad
Pupovac, i dalje kod nas i u EU viče kako su Srbi u Hrvatskoj ugroženi.
Zajednica traži od mjerodavnih da se javno objavi koliko
Srba radi u javnim službama i u Vladinim institucijama u odnosi na njihov
postotak kao nacionalne manjine kako bi se demantiralo srpske dušobrižnike u
Hrvatskoj o navodnoj ugroženosti Srba u RH. To se odnosi i na druge nacionalne
manjine jer oni ne napuštaju Hrvatsku već mladi Hrvati s obiteljima.
| 
