RATOM STRADALA PODRUČJA TREBAJU BITI I OSTATI PODRUČJA OD POSEBNOG DRŽAVNOG INTERESA SVE DOK SE GOSPODARSKI I ŽIVOTNI UVJETI NE IZJEDNAČE S CIJELOM HRVATSKOM
Zajednica povratnika Hrvatske, Osijek, Europsk avenije 22/2, Tel: 031/215-030; 215-031; fax: 031/212-315
MENU
O nama
Članstvo
Novosti
Obnova i razvoj PPDS
Zakoni
Konferencije ZPH
Izdavaštvo
Povratak prognanika
Mirna reintegracija
Progonstvo
Blokada UNPROFOR-a
Foto i Video
 RSS - Favorites

Glas javnosti:

TREBA LI VLADA DONIJETI ZAKON O NAKNADI RATNE ŠTETE?

Pišite nam na E-mail: zph@zph.hr


 
 

20 GODINA ZAJEDNICE PROGNANIKA

  

Navršava se 20 godina od povijesnog organiziranja prognanika. Dogodilo se to 14. rujna 1992. u muzičkoj školi u osječkoj Tvrđi gdje su se okupili predstavnici 12 tadašnjih mjesnih zajednica općine Osijek, nakon skoro godinu dana neformalnih sastanaka u prostorijama Izvršnog vijeća općine Osijek.

 

Evo što je o tome događaju napisao predsjednik Zajednice povratnika Osječko-baranjske županije u knjizi "Naš Opstanak":

 

Prognanik!

Termin s kojim se povijest čovječanstva poslije Krista susrela tek 1991. godine. Termin kojim je u jednom strašnom povijesnom trenutku obilježeno preko 500.000 ljudi u Hrvatskoj. Termin koji u početku nisu razumjeli niti znali objasniti mnogi predstavnici međunarodne zajednice. Termin koji je odredio trinaestogodišnju životnu sudbinu prognanih ali i mnogih generacija rođenih u progonstvu.

Nitko od nas nije očekivao da će to prognanstvo tako dugo trajati i da će zapravo, naš povratak biti upitan.

Istina, prestankom bombardiranja i smirivanjem ratnih operacija sredinom 1992. godine, jedan dio prognanika se vratio u ona rubna područja u kojima su se vodile borbe, ali koja nisu pala u ruke srpskog okupatora.

Drugi pak karakteristični primjer bio je povratak prognanika u okupirana područja oko Dubrovnika koja je oslobodila Hrvatska vojska. No, ipak je više od 250.000 prognanika ostalo daleko od svojih domova.

Prvi prognanici smješteni su u slobodnom dijelu Hrvatske, u napuštenim kućama i stanovima građana koji su prešli na okupatorsku stranu ili su pobjegli pred ratnim strahotama. Međunarodne humanitame organizacije postupno su se uključivale u akciju pomoći tim stradalnicima u hrani, odjeći i lijekovima, a kasnije i financiranjem organiziranog smještaja.

Prognanici se nisu mogli pomiriti s činjenicom da su preko noći osiromašeni, obespravljeni i raseljeni pa su se počeli organizirati kako bi se što prije vratili svojim kućama.

Ujedinjeni narodi brojnim su rezolucijama (posebice 769, 820, 871 i 908) te Vanceovim planom poticali tu nadu. Ljudi su vjerovali kako će međunarodna zajednica stati na put velikosrpskoj imperijalističkoj sili i vratiti sve prognanike njihovim kućama.

Kao sredstvo provođenja svojih rezolucija, Ujedinjeni su narodi formirali međunarodne vojne snage pod nazivom UNPROFOR i poslali ih u proljeće 1992. u Hrvatsku, gdje su preuzeli kontrolu nad okupiranim područjima Republike Hrvatske. UNPROFOR, međutim, nije ispunio očekivanja hrvatskih prognanika.

Počela je svestrana suradnja UNPROFOR-a s okupatorom hrvatskoga teritorija, kršenje embarga UN-a prevoženjem ogromnih količina nafte i benzina iz slobodnog na okupirani dio Hrvatske, a preko tog područja i u Srbiju. To se posebice odnosi na okupirana naftonosna polja kod Đeletovaca, odakle je svakodnevno odlazilo 350 tona sirove nafte u rafineriju Pančevo u Srbiji i to pod stalnim nadzorom UNPROFOR-a.

Osim toga, za vrijeme UNPROFOR-a iz UNPA- zona (engleski: United Nations Protected Areas) protjerano je novih 23.000 ljudi svih nacionalnosti osim Srba, a ubijeno ih je više od 600, što dokazuje da UNPROFOR nije imao moć zaštititi tamošnje stanovništvo, a kamoli omogućiti siguran povratak prognanika. Najviši predstavnici UNPROFOR-a nikada nisu potvrdili ni demantirali te činjenice.

Dakle, dolaskom UNPROFOR-a počinje naš organizirani život u progonstvu. Smjestili smo se po tuđim stanovima i kućama ili novosagrađenim “logorima 20-tog stoljeća”, poput Naselja prijateljstva u Čepinu te prognaničkih naselja u Rokovcma i Gazi.

U nastojanju organiziranja normalnog života prognanici osjećaju kako nemaju ista prava kao i drugi građani Republike Hrvatske. Frustracije su bile sve očitije. Takozvani “vijetnamski sindrom” postao je svakodnevicom. Samo su se u gradu Osijeku tjedno gasila dva-tri mlada života i to samoubojstvom vatrenim oružjem ili skakanjem s balkona visokih zgrada.

S druge strane, zbog lošije materijalne situacije u UNPA zonama ili drugih razloga, svakodnevno se u slobodne dijelove Hrvatske vraćao veliki broj Srba koji su 1991. godine napustili svoje stanove i kuće, okrenuvši se protiv samostalne Hrvatske. Potraživali su svoje privatne kuće ili stanove. Problemi su nastajali kad bi se utvrđivalo kako u tim stanovima žive hrvatski prognanici. Tada je slijedila njihova neizbježna deložacija. Na području grada Osijeka već je 1993. godine pokrenuto više od 1.200 deložacija. Deložirano je oko pet tisuća prognanika koji se nisu imali kamo smjestiti.

Branko Pek



 

►  Konferencije ZPH  - Friday, November 30, 2012
  |   Print   |   Home

CMS & Hosting: Poslovni forum  


Hrvatsku je napustilo preko 150.000 mladih ljudi. Najveći dio otišao je u Njemačku.