RATOM STRADALA PODRUČJA TREBAJU BITI I OSTATI PODRUČJA OD POSEBNOG DRŽAVNOG INTERESA SVE DOK SE GOSPODARSKI I ŽIVOTNI UVJETI NE IZJEDNAČE S CIJELOM HRVATSKOM
Zajednica povratnika Hrvatske, Osijek, Europsk avenije 22/2, Tel: 031/215-030; 215-031; fax: 031/212-315
MENU
O nama
Članstvo
Novosti
Obnova i razvoj PPDS
Zakoni
Konferencije ZPH
Izdavaštvo
Povratak prognanika
Mirna reintegracija
Progonstvo
Blokada UNPROFOR-a
Foto i Video
 RSS - Favorites

Glas javnosti:

TREBA LI VLADA DONIJETI ZAKON O NAKNADI RATNE ŠTETE?

Pišite nam na E-mail: zph@zph.hr


 
 

PROMOCIJA U GOSPIĆU

 
 
 
 
FRANE VRKLJAN, predsjednik Zajednice povratnika Ličko-senjske županije:
 
Pred nama je monografija “Pravo na dom” koja govori o stradanju civila za vrijeme agresije na Republiku Hrvatsku tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća. U monografiji su sadržana svjedočenja suvremenika i sudionika događaja o kojima se govori i to gotovo uvijek iz vlastitog saznanja.
 
Sam naziv knjiga “Pravo na dom”  govori jednostavno, sažeto i posve svakom razumljivo o jednom od osnovih ljudskih prava. To pravo je općeljudsko, neograničeno vremenom i prostorom, nezamjenjivo i neuništivo.
 
U te tri riječi sadržano je sve, pravo i pravednost, kao i ljubav i jednakost među ljudima, jer to pravo nije privilegij samo nekih, već pripada svima u potpunosti i ograničeno je samo istim pravom drugog ili drugih.
 
Dom ovdje nije samo kuća u kojoj se živi, već sveukupnost okruženja i način života. To nije nešto što je nastalo odjednom već je nastajalo i stasalo generacijama i stoljećima. Nadalje to nije statično, to se mijenja i sastavljeno je od materijalnog i duhovnog. Nadalje taj pojam “dom” je sadašnjost, prošlost kroz sjećanja i budućnost kroz planove. Pravo na dom nije moguće nikome uzeti bez njegovog pristanka. Pravo na dom se može djelomično ograničiti samo radnjama koje su po svom karakteru zločin, i to na materijalnom dijelu pojma “dom”.
 
O oduzimanju prava na dom odnosno zločinima počinjenim u tu svrhu govore svjedočenja iz ove monografije, tj. govore o ubojstvima, progonu stanovništva i uništavanju imovine kako materijalne tako i uništavanja materijalnog dijela duhovne imovine.
 
Ova monografija govori o patnjama prognanih, ali i o njihovoj nikada ugasloj nadi, bolje rečeno čvrstoj vjeri u povratak. U ovoj monografiji su svjedočanstva o životu u progonstvu i djelatnoj zauzetosti prognanika za povratak. Govori se o obnovi i povratku, radosti i boli povratnika, radosti radi povratka i boli radi onih koji ne imaše sreće biti povratnici.
 
Pročitavši ovu knjigu čovjek mora postaviti neka pitanja i na njih odgovoriti, da bi kao odgovoran član društva svojom djelatnošću nastojao, kako nikom nikad nebi bilo ugroženo pravo na dom i kako bi onima kojima to još nije to pravo bilo vraćano u potpunosti.
 
1. Tko su progonjeni i tko su progonitelji?

Prognani su žitelji koji nisu bili Srbi. Progonitelji su bili domaći ljudi koji se smatraju Srbima, organizirani u paravojne postrojbe i Jugoslavenska armija.
 
2. Zašto?

Progonitelji tada u svojoj promidžbi koju zvaše propagandom rekoše “radi ugroženosti Srba”. Da ovo nije bilo uzrokom patnji i stradanja svih ljudi na ovim prostorima bilo bi smiješno, ovako je nažalost tragično.
 
Vratimo se malo u povijest. Na ovim hrvatskim prostorima stoljećima, u miru, toleranciji i međusobnom poštovanju žive ljudi koji su pripadnici kršćanskih crkava, zapadne i istočne. Žive u istom domu, govore isti jezik, ratuju protiv istih neprijatelja, žive u istoj velikoj državi gdje velika većina žitelja pripada zapadnoj crkvi.
 
Tada se nitko ne osjeća ugrožen od drugog, koji živi u istom domu.
 
Nakon uspostave kneževine Srbije javlja se i velikosrpski imperijalizam kojem je glavni cilj otimanje tuđih teritorija uz progon, ubijanje, odnosno genocidnim radnjama stvaranja velike Srbije, što  je sadržano u programima njihovih ratnih ideologa Ilije Garašanina i Stevana Moljevića. Cilj je Srbije izaći na Jadransko more, a identičan cilj Rusije je isto tj. izaći na toplo more.  To su mogli preko hrvatskog nacionalnog teritorija ili preko albanskog. Ovo drugo su rano odbacili očito znajući da tamo nemaju značajniji broj ludi koji pripadaju istočnoj crkvi, pa je teško stvoriti petu kolonu.
Zato uporno, sustavno rade protiv Hrvata jer znaju da na Jadran mogu samo preko hrvatskog teritorija. Hrvatska je još u sastavu austrougarske monarhije, ali velikosrpski imperijalizam, iako nastoji destabilizirati tu državu, ne čini takvu prljavu promidžbu protiv austrijanaca, mađara i talijana kao protiv hrvata, imajući očito na umu to da se o hrvatskom teritoriju samo sa hrvatima  ne može trgovati.
 
Tako jačanjem Srbije kao države, prema njihovoj promidžbi pripadnici istočne crkve bivaju sve ugroženiji, a osobito nakon stvaranja države SHS 1918.g.
 
Ubrzo nakon toga svi pripadnici istočnih crkava na području nove države (srpska pravoslavna crkva, makedonska pravoslavna crkva, bukovinska crkva i karlovačka metropolija) snagom vlasti postaju pripadnici srpske pravoslavne crkve i na osnovu toga Srbi. Ovo navodim samo kao povijesnu istinu, a nikako zato da bi im osporavao nacionalni osjećaj.
 
3. da li su progonitelji prognanika iz 1991.g. imali kakav uzor odnosno primjer za svoj zločine, odgovor je:

Da, imali su primjere iz 1941./42.g. kada je i ume iste ideologije na isti način lišeno života više tisuća ljudi katoličke i muslimanske vjeroispovijesti, a više desetaka tisuća lišeno prava na dom, sva na području ove, susjednih županija i sada susjedne države Bosne i Hercegovine.
Zločinci tada napraviše zločin genocida, proglasivši to borbom protiv fašizma i na osnovu toga se domogoše čvrste vlasti i velike časti, kao i privilegija koje uz to idu, a najopakija je privilegija nekoga da samo on ima pravo na istinu. Prognanike iz toga vremena svi zaboraviše, svi osim njihovih progonitelja. Njihovi progonitelji traže gdje su prognani ne da bi im pomogli već da bi im zagorčali život i ubili volju i nadu u povratak. Ako se netko odvaži na povratak ili su ga prilike na to natjerale, progonitelji su se brzo potrudili zagorčati mu život i tako ga natjerati na ponovni odlazak.
Do današnjih dana ovi prognanui su još uvijek prognanici. Umjesto bilo kakvog komentara citiram P. Šegenina “Svi smo mi odgovorni”.
 
O ovom će više govoriti ovdje nazočni prognanici iz četrdesetih godina u drugoj i trećoj generaciji, gospođa Jadranka Matašin rođ. Pavičić i gosp. Igor Ivašković.
 
Ja držim potrebnih dodati još ovo:
- nedopustivo je da zločin ostane nekažnjen barem kaznom istine
- nedopustivo je slaviti zločin
- nedopustivo je zločinu podizati spomenik.
Kada ovog govorim mislim poglavito ne zločin počinjen u Srbu i okolici 27.07.1941.g. i narednih dana jer tamo tada nije bilo ništa osim zločina.
I vjerujem u onu biblijsku “Istina će nas osloboditi”.
         
        Hvala na pozornosti!
 
 
 
JADRANKA MATAŠIN, predsjednica Udruge Ličana župe Boričevac:
 
Zahvalna sam Svevišnjem što mi je u okviru predstavljanja monografije Pravo na dom , omogućio osvrnuti se i na događaje i populaciju koja također ima pravo na dom, jer u Hrvatskoj još uvijek prognani, žive prognanici iz 1941., 1942. Godine i inih godina Ja ću se osvrnuti na taj dio naroda Jugoistočne Like koji je protjeran 1941. Godine iz župe Boričevac, a do danas nikad im nije kao prognanicima pružena ni moralna satisfakcija, a kamoli kakova materijalna naknada, dapače do danas im se .
 
Počaščena sam što sudjelujem u predstavljanju tako lijepe monografije koja ostaje za nove generacije ne samo kao svjedok vremena, već u sebi nosi i duboku poruku i želju za mirom. Monografija imacilj ne samo bilježenja povijesti, nego nadam se da će svakom čitatelju prikazati besmisao napadačkih ratova, sav taj silni vandalizam koji je samostalnoj Hrvatskoj donio toliko ljudskih žrtava i materijalnih šteta. Povijest treba biti učiteljica života, neka i ova monografija koja bilježi povijest u riječi i fotografiji, neka bude poruka da se scenarij 1941. I 1991., progon i otimanje i uništenje kulture jednog naroda nikada više ne ponove. Kako su nas lijepo obvezali autori publicističko – dokumentarne monografije da zbog poštovanja prema tolikim nevinim hrvatskim i ostalim žrtvama iz tog vremena i s tog područja hodimo kroz život i prenosimo poruku:
KULTUROM SJEĆANJA PROTIV STRATEGIJE ZABORAVA
 
Recenzent, prof. dr. sv. Anđelko Milardović ili kako je g. Vrkljan lijepo rekao, za stradale iz obitelji Ivezić iz Brotnje (pobijeno je 37 članova Ivezića 27. 07. 1941.)
 
Oni imaju pravo na sjećanje, a mi nemamo pravo na zaborav.
 
Pred nama je monografija PND koja je izrađena kao podsjetnik teških i nehumanih zbivanja iz razdoblja domovinskog rata 1991.- do 1995. Rat i agresija na Hrvatsku generirali su prisilne migracije i etnička čišćenja kako 1991. Godine, tako i davne 1941. Nažalost, povijest o kojoj ću Vam ja večeras pričati je isti scenarij etničkog čišćenja, progonstva, uništavanja materijalnih dobara i postojanja katoličke kulture. Vjerujem da je autore svo vrijeme bilježenja i pisanja nosila misao da se Svijetu prikažu zločini koji su činjeni na prostorima RH u svekolikim oblicima egzodusa, genocida i kulturocida te da se prognanima što prije omogući povratak i ublažavanje nanijete im nepravde. Želja je bila da se kroz objedinjenu kronologiju događanja prikaže kako je tim prognanima i obespravljenima obnovom domova tek uklonila obnovom temeljna životna potreba a to je potreba svakog živog bića potreba za domom. Iako je tu prognanima zadovoljen samo jedan segment nanijete im boli progonstva i oduzetog doma. Nikad im se neće moći nadoknaditi izgubljeni životi njihovih bliskih i dragih. Nikad im se neće vratiti izgubljene emocije nasilno prekinutog djetinjstva, mladosti, gospodarski potencijali, koji su ratnim migracijama zauvijek izgubljeni.
 
U konačnici monografija je jedan od izvora na tragu kulture sjećanja, protiv strategije zaborava, na koju je upozorio i prof. Hrvoje Kačić, u tekstu „ Amnezija u Hrvata“, koji brzo zaboravljaju što im se dogodilo, pokazujući nedostatak odgovornosti prema sebi, povijesti Hrvata i identitetu i budućnosti.
O zabilježenom vremenu i o događajima koje su autori sačuvali za povijest kroz izradu monografije Pravo na dom, govorili su moji prethodnici. Hvala autorima, kao i izlagačima, a ja sam večeras s Vama kako bih se osvrnula na vrijeme i događaje prognanih i obespravljenih žitelja kako župe Boričevac 1941., tako i Priboja 1942., Zrina, Udbine Španovice. Naime tijekom 2. svjetskog rata, a najviše 1941. Uništene su mnoge katoličke župe Ličko- senjske županije, na način da su pobijeni svi žitelji koji nisu uspjeli pobjeći, na najokrutnije načine, načine koji normalni ljudski um teško može i zamisliti. Ubijeni su sustavno bez obzira na godine. Ubojstvima, progonom, pljačkom i paležom, zabranom povratka i stigmom da su narodni neprijatelji, uništene su katoličke župe Palanka, Gračac, Boričevac, Rudopolje, Udbina, Priboj, Korenica, Bunić u Lici, te Zrin na Banovini, Španovica na Pakračkom području, uz više manjih sela u Dalmaciji, Lici , na Kordunu i drugdje. Usput napominjemo da se isto dogodilo u susjednoj Bosni i Hercegovini s katoličkim i muslimanskim žiteljima. Taj zločin je po načinu izvedbe, po svojoj ideološkoj osnovi, svojim razmjerima, posljedicama i vremenu trajanja nesumnjivo zločin genocida velikosrpskih šovinista prema hrvatskom narodu. Zločin je dugo pripreman, izveden sustavno i trajan je.
 
Narod je pobijen i protjeran, njegova pokretna imovina opljačkana, a uz onemogućavanje povratka prognani su ostali bez nepokretne imovine, iako nikada nisu izvlašteni pravno valjanim aktom.
Danas prognani i njihovi potomci traže povrat svojih nekretnina, pomoć u ostvarivanju uvjeta za povratak i mogućnost života na djedovskim i pradjedovskim ognjištima.
 
Žitelji Župe Boričevac su protjerani 31. Srpnja 1941. Godine, njih preko 2360. Zašto je naša nepravda tako velika ????Mnogo i raznovrsnih nepravdi ima oko nas u našem življenju, koje su činili i čine ovozemaljski moćnici. Nepravda o kojoj govorim, dobro je isplanirana i temeljito provedena, rezultirala je fizičkim nestajanjem katolika iz tog dijela Like, na kojem smo bili i kao narod i kao crkvena zajednica daleko najstariji, dakle autohtoni. Zašto je to Boričevljanima kao i svima prognanima iz 1941. , 1942 i 1943. važno, večeras ćemo Vam reći Igor Ivašković, predsjednik Udruge Priboj 1942. I ja . O zbrinjavanju prognanih i osiguravanju minimalnih uvjeta za povratak čuli smo iz monografije. Sreća prognanika iz 1991. je što su se državne institucije uključile u rješavanje problema progona i povratka, za razliku od prognanima iz perioda 1941. I … za koje nitko nije brinuo u smislu omogućavanja povratka, čak im do danas ni gruntovne knjige ne žele obnoviti niti vratiti oduzetu imovinu. Vjerujem da je to školski primjer društvene neosjetljivosti u Europi.
 
Kad se čovjeku spali kuća, uništi ognjište i protjera ga se s posjeda, on ne ostaje samo bez svojeg doma, ognjišta i posjeda, nego i bez dotadašnjeg načina života. U plamenu koji mu je progutao postelju na kojoj je spavao, stol za kojim su on i njegovi najbliži jeli i tor u kojem je hranio domaće životinje, nestaje ne samo materijalno dobro, već i velik dio duhovnog univerzuma u kojem je živio. Ostaje mu, ako ima sreće, goli život, a ono čime je taj život bio zaogrnut, što mu je davalo smisao i činilo ga vrijednim i neponovljivim, iščezava. Pogled s prozora na zavičaj nestaje u jadu i čemeru prisilnog odlaska. Iza leđa ostaje sigurnost doma, a pred licem prognanika sigurna je samo neizvjesnost.
 
Činom odlaska u životu prognanih sve se dramatično mijenja: stalna ostaje samo žudnja za povratkom. Prognani žude za povratkom u zavičaj, ali još više za izgubljenim životima.
 
Prognanici iz 1991. imaju kroniku stradanja ali i povratka i sjećanja na vremena kada su morali napustiti svoju kuću. Prognanici iz 1941. Do nedavna su imali samo sjećanja na vremena kada su morali napustiti svoju kuću. Iako su na nelegalni način protjerani i obespravljeni, do danas se državne institucije nisu uključile i na legalan način im pružili mogućnost povratka. A koliko želje ima za povratkom govori i did Vid Kovačević koji je 3. travnja 2012. Godine, proslavio 100. Rođendan u Županji, i jedan je od mnogobrojnih prognanika iz 1941. o kojima sve vlasti šute. Izuzetno vitalan 100godišnjak koji još uvijek priča o četiri moralna načela koja su ga vodila kroz život. Pred dvije godine za Malu gospu u Boričevcu mi je rekao: Jadranka, od kad mi umrla Anica (njegova pok. Supruga), više nemam razloga za život,“ Da mi je još čuti zvona na našoj crkvi pa mogu mirno umrijeti.“
 
Svake godine hodočasti u Boričevac iz Županje, gdje živi od 1941.. Bio je i za Malu Gospu 2011. i čuo je zvona. Kada smo ga posjetili za proslavu 100 rođendana i pitali ima li još želja rekao mi je sa suzama u očima:
 
„Jadranka rođen sam u selu Boričevac i moje misli, moj um, gdje god da sam bio ili radio, uvijek su bile u njemu.“
 
Boričevac je danas MO u sastavu Općine Donji Lapac, udaljen 6 km od općinskog središta. Selo je u velikom egzodusu totalno uništeno, spaljeno. Na tim prostorima učinjen je i genocid (preko 360 pobijenih) i kulturocid .
 
Prognani su raseljeni širom Slavonije, čak do Apatina, gdje živi obitelj Kovačević Martina, a na zapad do Bjelovara, iako ih danas ima i u Istri i na otocima.
 
U samom centru naselja, nasuprot crkve RBD Marije, sedamdesetih godina prošlog stoljeća izgrađena je farma za preko 2000 grla krupne stoke, samo zato kako bi se zatrlo sve što je dokazivalo da su tu živjeli katolici s katoličkom kulturom, kako bi se zadovoljile želje manjine, koja se zove politička elita, a koja političkim ideologijama i danas želi mijenjati Svijet. Ali ne mogu politički moćnici nadjačati ljubav Božju. Nakon 70 godina, 3. rujna 2011. na obnovljenoj crkvi u Boričevcu ponovno su zazvonila zvona.
 
Do 1996., tj. do redarstvene akcije Oluja, tamo se nije vraćalo. Samo mi koji smo rođeni na ovoj zemlji, mi kojima je u genima upisana prognanička tuga i potreba za povratkom, znademo kroz kolike patnje je prešao ovaj narod. Kao da su se godine natjecale koja će više bola donijeti. Mržnja ta sotonska hrana, sručila se na ovaj mali narod i njegovu crkvu, spaljenu i rušenu kroz povijest.
O sudbini Boričevca ima već cijeli niz zapisa. U doba Jugoslavije Boričevac, ne samo da nije postojao kao selo, nego je bio zabranjen i kao tema, pa se o njemu moglo govoriti samo u zatvorenim krugovima. Nije bilo dopušteno ni postavljanje prometnog znaka s nazivom sela sve dok u kolovozu 1995. u selo nije stigla hrvatska vojska. Tek tada je mogla biti postavljena cestovna tabla na kojoj je pisalo Boričevac. Moglo se krenuti i u obnovu crkve RBD Marije, koja je obnovljena tek u 1. fazi obnove i na čijem je zvoniku nakon 70 godina ponovno zazvonilo zvono s pozivom na mir i molitvu.
 
Crkva je temelj u životu katolika zato je povrat započet obnovom crkve. S pravom na povratak i pravom na dom započet ćemo kada se RH sa svojim institucijama uključi u obnovu gruntovnih knjiga i povrat nacionalizirane imovine. Nakon egzodusa, 1945. Godine, ona država je nacionalizirala sve nekretnine u tom dijelu Like. RH u ovih 15 godina, od stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i Zakona o oduzetoj imovini za vrijeme komunističke vladavine nije im vratila nekretnine, kako u upravnom tako i sudskom postupku. Jednostavno, nema dovoljne kritične mase dobre političke volje za rješavanjem navedene problematike. Paradoksalno je da pored Ustava koji jamči vlasništvo kao temeljnu kategoriju kao i nakon potpisanog 23 pristupnog poglavlja EU. O temeljnim ljudskim pravima, u RH još uvijek nema naznaka za rješavanje naših zahtjeva. iako je potpisano poglavlje, poglavlje temeljnih ljudskih prava. Postavljam si pitanje da li će tako uređena država uistinu moći ući u okrilje pravno uređenih sustava EU. Tek je 2011. Godine ZPH Ličko-senjske županije, kao nevladina udruga ponudila suradnju i zaštitu interesa i te populacije prognanih iz vremena 2. Svjetskog rata, jer se o njima nitko do sada nije sustavno brinuo, ni štitio njihove postavljene interese, nevino stradalog puka. Zajednica povratnika Ličko-senjske županije sa predstavnicima Udruga Priboj 1942. , Udruge Zrin, Udruge Boričevac, Vila Velebita, Udbina, Španovica bila je na primanju kod Predsjednika RH , dr. Ive Josipovića 10. Ožujka 2012. godine, radi apela na pravni sustav i funkcioniranje državnih institucija u predmetu nerješavanja zahtjeva navedenih udruga u obnovi gruntovnih knjiga i povrata nacionalizirane imovine. Nadamo se da će se Predsjednik, kao zagovornik prava i pravne države zauzeti pri državnim institucijama za pokretanje naših predmeta. Generalno gledano za navedena naselja traži se samo da se u ime morala i temeljnih ljudskih prava, RH jednako odnosi i prema prognanicima iz 1941., kao što se odnosi prema prognanicima iz Domovinskog rata. Kako se država može zauzimati za događaje iz 1941. , govori i milijunsko izdvajanje financijskih sredstava za obnovu spomenika u Srbu. Znači, traži se samo isti status u rješavanju povijesnih događanja, bez obzira o pripadanju političkoj ideologiji, iako nažalost većina od 2360 prognanih bio je samo nevini puk, stradao zbog političkih suludih ideja.
 
Svaki masovni progon ljudi je nepravda i zločin. Najmanje što se može dobro učiniti tim ljudima je omogućit im povratak, što je obveza svih koji obnašaju vlast. Naši zahtjevi su temeljeni na moralnim razlozima i civilizacijskim dosezima iz oblasti ljudskih prava, ali naglašavamo i gospodarskih razloga, jer je nužna gospodarska revitalizacija tih prostora. Naš je Boričevac u prošlom stoljeću stradao dva puta, prvi je put uništen ognjem i mačem, a drugi put prisilnim zaboravom. Pred prvim smo uništenjem na žalost nemoćni, ali se zato možemo i hoćemo suprotstaviti zaboravu.
 
Neka naše vrijeme bude zapamćeno po buđenju novog poštovanja prema životu i po čvrstoj odlučnosti u postizanju pravde i mira. Stoga treba učiniti sve da ljudi sruše barijere koje razdvajaju kulture i da promiču snošljivost, poštivanje i uzajamno razumijevanje u našem podijeljenom svijetu, što su temelji mirnije budućnosti.
 
Prihvaćanjem postojanja kulture različitosti drugoga, obogatiti ćemo se duhovno. Svi smo pozvani da gradimo mir. Za izgradnju kulture mira potrebno se je odgajati, polazeći od širokogrudnih odluka na osobnoj i obiteljskoj razini kao i na razini zajednice i politike, kako se zločini ne bi ponavljali. Ni jedan zločin ne može se opravdati drugim zločinom.
 
Ako dramu progonstva ne završimo pravom na povratak u ime humanosti i pravde, zauvijek će ostat prognani i obespravljeni, teško ranjeni ljudi i njihovi potomci. Njihova veličina je što su se kroz patnju progonstva izgradili kao generacija koja gorčinu života i patnju može pretočiti u životnu snagu i moć novog življenja, bez mržnje i osvete, Katolička vjera poziva na izgradnju kulta mira, ona ne razara. Običnom čovjeku brutalno je pogaženo dostojanstvo, oduzeto mu je pravo na život, na kućno ognjište, ali još više će mu oduzet ova država ako mu ta oduzeta građanska prava i slobode na vrati.
 
Neka nas i dalje kroz život vodi moć praštanja, jr neprijateljima treba praštati, ne zbog njih, nego zbog nas samih, jer je ljubav ljepša od mržnje.
 
Bez ljubavi prema vlastitom narodu i domovini, bez poštovanja svoje tradicije, običaja, kulture i vjere ni jedan narod nema budućnosti.
 
I dalje ćemo ustrajati u nemilosrdnoj birokratskoj borbi, jer Ante Tresić Pavičić je napisao: Bez povijesnog ponosa, nema narodne svijesti, a Blagopokojni Ivan Pavao II - uputio je poticajne i ohrabrujuće riječi za prognane i obespravljene:
 
Znam za vašu dugu kušnju što ste je preživjeli … Vi pak budite glavni graditelji svoje budućnosti. Vaše istinsko blago čini postojanost vašeg karaktera te vaša bogata ljudska, kulturna i vjerska baština po kojoj se prepoznajete. Ne mirite se sa sudbinom. Uistinu nije lako početi iznova. To traži žrtvu i postojanost, zahtijeva također izgrađivanje vještine strpljivosti i čekanja.
 
Ali znadete i da je početak ipak moguć. I uzdajte se u Božju pomoć kao i u čovjekovu poduzetnost. Molimo da političari budu u stanju riješiti sva ona još uvijek neriješena složena pitanja, kako biste vi mogli ostvariti zakonitu težnju svog povrata i života u miru.
 
Moramo doći – doprijeti do osjećaja praštanja i pomirenja, te pravednog i trajnog mira na tim područjima. mira koje treba izmoliti da zavlada na ovim prostorima, među ljudima i narodima. Ako neće svatko od nas gradit i podržavat takav stav, postat ćemo izdajicom istine, pravde i čovjekoljublja.
 
Što je to odgovornost za mir na ovim područjima, jesu li sebi to pitanje postavili lideri srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj obnovom spomenika u Srbu? Koja poruka je poslana prognanima i ubijenima iz 1941., što da oni evociraju, pobjedu i proslavu čega???? Shvatite lideri srpske nacionalne manjine, koju poruku ste poslali obnovom spomenika. Povijest je učiteljica života i nikad zlo nije donijelo dobro, a srpski puk Hrvatske Vam vjeruje, dali su Vam povjerenje da ih vodite u bolju budućnost. Jeste li sigurni da ih vodite u bolju budućnost prizivanjem na sva zla koja su činjena na tim prostorima. Prognali ste iz uže i šire okolice katolike i muslimane, a nikada niste posebno uživali u tim otetim prostorima. Vjerujte, za sve konfesije na tim prostorima ima mjesta pod zajedničkim suncem i zvijezdama, svi smo jedan narod Božji. Tko da Vas pozove i prozove na odgovornost za mir i zajednički suživot. Tko će stat na kraj obnovi tog zla iz 1941., danas na početku 21. Stoljeća ???? Jeste li Vi to ti lideri srpskog naroda u RH, je li je to Vaša životna koncepcija odgovornosti suživota srpske nacionalne manjine na tim prostorima podizanjem i obnovom spomenika u Srbu.???? Koliko još spomenika želite obnoviti. Narod srpske nacionalne manjine Vam je povjerio svoje povjerenje kao svojim liderima, a Vi ga vodite u tamu zla. Zašto ne tražite druge životne motive za svjetliju budućnost suživota na tim prostorima.??????
 
Subota 7. travanj 2012., na Uskrsnom bdijenju, mislima odlutam do naše crkve, sjeta me u trenutku i tuga dohvatile. Bože pa naša je crkva prazna u njoj se večeras neće čuti molitva i pjesma. Znadete li zašto. Da li njih preko 2360 župljana sa svojom sada i trećom generacijom imaju pravo na povrat i dom. Sigurno bi se složili sa mnom da imaju.
 
Do danas nikad i...
 



►  Izdavaštvo  - Thursday, April 19, 2012
  |   Print   |   Home

CMS & Hosting: Poslovni forum  


Hrvatsku je napustilo preko 150.000 mladih ljudi. Najveći dio otišao je u Njemačku.