ODRŽANA XVII. KONFERENCIJA ZPH

1.       KONFERENCIJA Zajednice povratnika Hrvatske ocjenjuje da je proces povratka prognanika praktično završen i da je u obnovu kuća i stanova Vlada RH uložila znatna proračunska sredstva.

2.       Konferencija ukazuje da posao nije gotov jer je ostalo još puno zadaća na oživljavanju gospodarstva radi zapošljavanja povratnika posebno mladih i obrazovanih ljudi.

3.       Sudionici konferencije jedinstveni su u zahtjevima da se:

a)      uputi u Saborsku proceduru Zakon o naknadi ratne štete kao mjeru gospodarske obnove i Ustavnoga prava ljudi koji su cijenu Domovniskoga rata platili najtežom cijenom – sudjelovanjem, stradanjem i imovinom. Zadužuje se Upravni odbor ZPH imenovati radnu skupinu za praćenje postupka donošenja Zakona;

b)      da se vratiti prvi Zakon o poticanju ulaganja prostorno ograničen na područja posebne državne skrbi, jer je taj Zakon omogućio brži ulazak kapitala u ranije okupitranapodručja RH.

c)       Da se zadrži primjena Zakona o područjima posebne državne skrbi bez obzira na proces donošenja Zakona o Regionalnom razvoju, jer su područja posebne državne skrbi zapravo RATOM STRADALA PODRUČJA i to se ne smije zaboraviti niti utopiti u neke maglovite regionalne podjele.

4.       XVII. Konferencija pozdravlja nastavak procesa stambenog zbrinjavanja na područjima posebne državne skrbi mladih i obrazovanih ljudi, te proširenje prava u zbrinjavanju, kao prilog demografskoj obnovi tih područja.

5.       Konferencija zadužuje Upravni odbor ZPH da na temelju rasprava na konferenciji izradi Zaključke i nakon toga zatraži prijem kod predsjednice Vlade RH radi njihove pune realizacije.

6.       Konferencija zahtijeva od nadležnih državnih tijela da se omogući povratak prognanika iz četrdesetih godina prošlog stoljeća i njihovim potomcima, vraćajući im njihove nekretnine i pomažući u izgradnji kuća u skladu s poveljom o ljudskim pravima i jednakosti svih ljudi, što je ustavna kategorija

7.       Konferencija zahtijeva od nadležnog ministarstva ostvarivanje prava na obnovu i preostalim hrvatskim prognanicima, koji nisu imali formalno prebivalište na adresama u mjestima prebivališta ali su faktično tamo živjeli a mnogi i mučki ubijeni u vrijeme Domovinskog rata.

U Zagrebu, 19. ožujka 2011. godine

DOMOVINSKI RAT NA PODRUČJU LIKE, KORDUNA I BANOVINE

A) POLITIČKE PRILIKE PRIJE DOMOVINSKOG RATA

Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća u svim evropskim zemljama sa jednopartijskim državnim uređenjem počinje jačati demokratska svijest stanovništva.

Gospodarsko zaostajanje država sa komunističkim odnosno socijalističkim državnim uređenjem postaje očito, a s tim i zaostajanje u razvoju i usvajanju novih tehnologija.

Vladajući režimi u tim zemljama postaju svjesni nemogućnosti praćenja zapadnih demokracija u razvoju vojnih tehnologija odnosno proizvodnji sofisticiranih oružja.

Nezadovoljstvo naroda u zemljama socijalističkog državnog uređenja je sve izraženije iz socijalnih i nacionalnih razloga,

Stožerna država Varšavskog ugovora, SSSR, kao najveća vojna snaga socijalističkog lagera, pod vodstvom Gorbačova odustaje od doktrine Brežnjeva o ograničenom suverenitetu i uvodi tzv. perestrojku SSSR-a. S tim prestaje biti “žandar” odnosno gospodar zemljama Varšavskog ugovora, a demokratske snage u tim zemljama vrše političke promjene u svojim zemljama uključujući i razdruživanje višenacionalnih država na miran i civiliziran način.

Socijalistička federativna republika Jugoslavija nije bila član Varšavskog ugovora, slovila je kao najdemokratskija zemlja socijalističkog državnog uređenja, krajem osamdeset proživljava  pravu političku dramu, a cijelo desetljeće devedesetih krvavu ratnu tragediju. Ratna tragedija je završila i ostavila svoje tragične posljedice.  Politička drama u mnogim pojavnih oblicima (recidivima) traje i danas unatoč osamostaljenju jugoslavenskih federalnih republika.

Zašto su narodi koji su živjeli u Jugoslaviji prošli takvu kalvariju kakvu su prošli? Koji su uzroci tomu? Da li su oni manje civilizirani od evropskih naroda iz drugih bivših socijalističkih država? Da li su narodi iz bivše Jugoslavije međusobno ratovali više od drugih europskih naroda?

Odgovori na sva ova pitanja su niječni i za to postoji puno dokaza. Narodi ovih prostora  nikada nisu ratovali protiv drugih naroda već u uvijek i samo ratovali protiv imperijalizama odnosno drugih “izama” koji su atakirali na ovo područje. Slijedom toga,  krivac za kalvariju od kraja osamdesetih do danas je velikosrpski imperijalizam kao i za većinu  tragedija na ovim prostorima u posljednjih sto godina, iako za one tragedije prije 1945. ne uvijek sam već u savezništvu ili čak u opreci sa drugim “izmima”,

Velikosrpski imperijalizam je obje Jugoslavije doživljavao kao proširenu Srbiju, odnosno kao privremeno rješenje do potpunog etničkog čišćenja “svekolikog srpskog prostora” i putpunog prisajedinjenja tog prostora Srbiji.

Program velikosrpskih  ideologa Ilije Garašanina i Stevana Moljevića provodili su od prvih dana stare Jugoslavije svim metodama uključujući ubojstva i premlaćivanja, na pr. ubojstva ljudi u Slavoniji, Senju, Bosni, ubojstvo intelektualaca (Šuflaj, Stjepan Radić i dr. poslanika u skupštini) i svakodnevna žandarska premlaćivanja. Iz pokliča (kojeg smo svi čuli) “tamo gdje živi  i jedan Srbin je Srbija”, svakom je jasno do  kuda idu željene granice Srbije.

Takav odnos prema nesrbima budi nacionalnu svijest kod Makedonaca, Albanaca, Crnogoraca i naročito Hrvata kao najbrojnijeg naroda u Jugoslaviji poslije Srba, koja s vremenom djelomično prelazi u nacionalizam. 

Kako nijedan “izam” nije prijatelj demokracije, na našim prostorima je kronično pomanjkanje iste.

Demokracija je nužan uvjet svekolikog napretka, pa njezin nedostatak usporava napredak ili ga u najgorem slučaju onemogućava.

Nedemokratska društva odgajaju pojedince bez demokratske svijesti, a takve mase bez demokratske svijesti podložne su manipulaciji pogotovo kada se preko njima dostupnih medija daje slika sadašnjosti i prošlosti kakva odgovara manipulatorima. Lažima i poluistinama proizvodi se strah koji rađa mržnju prema susjedu, tako jaku da se to pretvara u zločin.

Tako su velikosrpski imperijalisti krajem devedesetih godina prošlog stoljeća započeli specijalni rat protiv ostalih naroda bivše Jugoslavije. Sjetimo se:

- memorandum SANU

- Miloševićev govor na Gazimestanu

- miting na ušću

- miting na Petrovoj gori

- nastupi mnogobrojnih emisara velikosrpske šovinističke politike i dr.

Zapljena oružja teritorijalne obrane je svojevrsna objava rata svim demokratskim snagama u Jugoslaviji, a podjela oružja pripadnicima srpske nacionalnosti otkriva namjeru velikosrpskog imperijalizma i njihovo povjerenje u Jugoslavensku armiju, kao i to na čije savezništvo računaju u sukobu koji planiraju.

17. kolovoza 1990.g. počinje t.zv. “balvan revolucija” najprije postavljanje prepreka  na cestama od srušenih stabala i prekidanjem prometa. Takve blokade čuvaju naoružani civili,  ponekad s četničkim oznakama. Područja Knina, Gračaca, Benkovca, zatim Korduna i Banovine, svakodnevno su izložena tim terorističkim aktima. Općine sa većinskim pravoslavnih stanovništvo proglašavaju t.zv. srpsku autonomnu oblast Krajinu, ne priznaju vlast Republike Hrvatske  i počinju zločinački teror nad nesrpskim stanovništvom.

B) PROGONSTVO

Tako se dešava “krvavi Usrks” 1991.g. na Plitvicama i pogibija hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića.

Napad na policijske postoje, ubojstva i zarobljavanja hrvatskih policajaca, postaju sve češći i to prerastaju u rat protiv Republike Hrvatske odnosno u zločinački rat protiv svih demokratskih snaga u Hrvatskoj, a sve s ciljem protjerivanja hrvatskog stanovništva i stvaranja Velike Srbije.

Zločini u Lovincu, Širokoj Kuli, Vrhovinama, u slunjskom području, Glini, Petrinji, Pounju i na drugim mjestima su pouzdan znak da velikosrpski imperijalizam nastavlja etničko čišćenje iz četrdesetih godina kada su potpuno uništene katoličke župe Pazanka, Gračac, Boričevac, Rudopolje, Udbina, Korenica, Prijeboj i Zrin, a druge desetkovane. Za te zločine nitko nikada nije odgovarao, pa su se “ustanici” 1991.g. s pravom nadali da će se povijest ponoviti, a oni biti proglašeni herojima.

Jugoslavenska armija na početku izigrava nepristranost, ali zapravo uvijek prikriveno pomaže t.zv. ustanicima, a sabotira obranu hrvatskog življa, hrvatske policije i ZNG-a. Kada je bilo očito da paravojne četničke snage neće biti dostatne za slamanje samostalne hrvatske države, Jugoslavenska armija se otvoreno stavlja na snagu velikosrpskog imperijalizma.  Tako združene četničke postrojbe i Jugoslavenska armija uspiju okupirati veliki dio Like, Korduna i Banovine, pri tom čineći zločine nad stanovništvom kakve normalni ljudski um teško može i zamisliti.

Katolički žitelji se spašavaju bijegom kroz planinska bespuća, preko miniranih područja, preko Kupe i dijelom preko Bosne tada još nezahvaćene ratom.

Najveći dio onih koji nisu uspjeli pobjeći, biva ubijen. Za mnoge ni danas ne znamo gdje su im kosti jer na drugoj strani očito nema pokajnika odnosno nema onih koji iskreno osuđuju zločin. Nažalost, uz takvo saznanje teško da može biti povjerenja, a minimum povjerenja je preduvjet suživota i napretka.

U datim okolnostim hrvatske institucije su prihvatile, smjestile i skrbile se za prognanike na zadovoljavajući način. Neki manji propusti ne umanjuju ovu ocjenu jer je to bio veliki pothvat ocjenjujući ga s puno motrišta.

C) OSLOBOĐENJE

Okupirano područje je oslobođeno u akciji “Oluja”. Prije toga su se desile oslobodilačke akcije “Maslenica” i “Medački džep”, kao uspješne i Kupa kako neuspješna akcija.

Bez obzira što smo znali za razaranja u okupiranim područjima, ono što smo tamo našli bilo je doista šokantno. Toliko destrukcije, uništavanja radi pljačke, uništavanja radi uništavanja, uništavanja materijalne i duhovne baštine, uvijek iznova nameće pitanje kakvi su to ljudi, kakva je to ideologija, otkuda toliko mržnje? Tolika količina mržnje mora uništiti ljude. Kako nose toliko mržnje?

D) OBNOVA

Radost radi mogućnosti povratka, dolazak na svoje, zasjenili su sve teškoće i pristupilo se obnovi.  Obnova je obiman, složen i skup pothvat, koji traži brzo i učinkovito djelovanje kako bi se ljudi što prije vratili. Institucije hrvatske države nisu imale iskustva u sličnim poslovima starija od dva mjeseca, odnosno u području oslobođenom u akciji “Bljesak” obnova je počela nešto ranije.

Zakonom o obnovi predviđeno je omogućavanje nužnog smještaja prognanicima. Kriterij je bio broj članova obitelji, a uvjet prijava boravka 1991.g. na mjestu obnove.

Radi što bržeg povratka prognanika ovakav zakon je bio logičan sa stanovišta prioriteta odnosno reda prvenstva, dok je sa stanovišta jednakosti ljudi i ljudskih prava sasvim neprimjeren.  Zato ovu do sada završenu obnovu treba smatrati prvom fazom.

Uz sve nedostatke provedene obnove, kao ponegdje loša kvaliteta izvedbe i druge manjkavosti, a uvažavajući okolnost složenosti cijelog pothvata i brzinu izvedbe, broj jedinica i ogroman prostor na kojem se nalaze objekti, uništenu infrastrukturu i dr. možemo ocijeniti obnovu uspješnom.

U skladu s obnovom uslijedio je povratak progranika i organizacjia života na području povratka. Povratak je pratilo donošenje više zakona, podzakonskih akata i uredbi, u cilju pomoći povratnicima i organizaciji života na području povratka. Sve što je do sada urađeno je na nivou parcijalnih, polovičnih rješenja, zato Zajednica povratnika traži cjelovito rješenje kroz zakon o naknadi ratne štete, što je sa stanovišta jednakosti ljudi i ljudski prava nužan civilizacijski čin.

Nadalje moramo upozoriti da još i i danas s ovih prostora imamo prognanike iz 1941./42.g., dakle prognanike čije progonstvo traje 70 g.  To su ljudi i njihovi potomci koji su imali sreću pobjeći ispred koljačkog noža, noža kojeg je vodila ista ideologija u ime koje su prognani prognanici iz 1991.g. 

To su ljudi prema kojima i nad kojima je učinjen zločin, a  po svim svojim obilježjima to je bio zločin genocida. Zločin nad tim ljudima je prikrivan, slavnjen i njemu je podignut spomenik. Ti ljudi su godinama poslije progonstva bili maltretirani u mjestima kamo su se smjestili, a mnogi su i život izgubili bez ikakvog suda i bez groba.

Vjerujemo da se slažete:

- zločin je ubijati nevine ljude, nemoćne ljude, starce, žene i djecu, uništavati imovinu, pro-

  goniti ljude i braniti da se vrate na svoju djedovinu

- zločin je prešućivati i zataškavati zločin

- zločin je slaviti zločin.

D) ORGANIZACIJA ŽIVOTA NA PODRUČJU POVRATKA

Sve životne teškoće evidentirane u svim dijelovima države vrijede i za područje povratka, multiplicirane višestruko radi ratnih razaranja i progonstva.

Specifične teškoće u području povratka bivšeg sektora sjever su sljedeće.

- uništena imovina, privatna i bivša društvena sredstva za rad, mehanizacija, gospodarske

  zgrade, stočni fond, industrijski pogoni, pa s tim i nemogućnost zapošljavanja i samoza-

  pošljavanja.

- minirana područja

- demografska slika stanovništva

- populacijski trend

- slaba naseljenost i dr.

Nužne mjere za mogućnost organiziranja kvalitetnog života:

-          donošenje zakona o naknadi ratne štete u cilju gospodarskog oporavka i omogućavanje povratnicima da postanu gospodarski subjekti, a mladim ljudima pružiti mogućnost ostanka na tim područjjima

-          omogućiti povratak prognanicima iz četrdesetih godina odnosno njihovim potomcima, vraćajući im njihove nekretnine i pomažući u izgradnji kuća u skladu s ljudskim pravima i jednakosti svih ljudi

-          promicati istinu i samo istinu o svim povijesnim događajima iz bliže povijesti radi stvaranja ozračja za povjerenje među ljudima, jer se samo na osnovu povjerenja može graditi skladan i kvalitetan suživot, što je uvijet bilo kakvog napretka

-          hitno i učinkovito istražiti gdje su posmrtni ostaci ljudi nestalih na okupiranom području od 1991.-1995.g.

-          ubrzati razminiranje.

Na taj način učinit ćemo ove krajeve ravnopravnim ostalim krajevima, pa ćemo u europsku uniju startati s istih pozicija.

                                                                                              Sastavio:

                                                                                              Frane Vrkljan, dipl.ing.građ.

ROKO PERIŠA - IZLAGANJE: Sektor „JUG“

Iza nas je dvadeset godina od najvećeg stradavanja hrvatskog naroda poslije drugog svjetskog rata. Svi događaji koji čine mozaik događanja,a koji su veoma bitni i sudbonosni za sam rasplet događaja zaista ih je nemoguće u ovom trenutku nabrojiti,a isto tako je teško biti objektivan i izdvojiti koji su najznačajniji. Stoga mi nemojte zamjeriti ako sam po vašem sudu nešto bitnog izostavio. Najvažnije je to da su sva ta pozitivna događanja dovela do glavnog i jedinog cilja, a to je slobodna i međunarodno priznata Republika Hrvatska, jedina nam domovina.

Sektor „JUG“ ili bilo koji drugi naziv koji su nam nametali otišao je u povijest, ali nikad nećemo zaboraviti sve te pokušaje kako onih koji su htjeli ovladati ovim prostorom isto tako i onih koji su dolazili kroz razne međunarodne misije i željeli zabetonirati situaciju koju su zatekli poslije okupacije, počinjenih ratnih zločina i razaranja,a pod navodnim očuvanjem Jugoslavije.     

Ne možemo, a da se ne prisjetimo jednog od prvih stravičnih događaja na ovom području, a to je pokušaj atentata na dr.F.Tuđmana na predizbornom skupu HDZ-a ispred hotela Aserija u Benkovcu 18.ožujka 1990.godine. Na svu sreću budni zaštitari su uspjeli spriječiti planirani gnusni čin od strane izvjesnog atentatora B.Čubrilovića.

Netom iza toga 17.kolovoza 1990.godine na prometnicama koje vode prema Kninu osvanuli su prvi balvani, odnosno barikade. Cilj navedenih barikada je bio ograničavanje slobodnog kretanja hrvatskom narodu, a ujedno i amputiranje jednog dijela hrvatskog teritorija od ostalih dijelova Hrvatske, a sve u cilju stvaranja i priključenja Velikoj Srbiji. Iz dana u dan nasilje nad hrvatskih pučanstvom se povećavalo, hrvatski ljudi su svakodnevno maltretirani, odnošena su im materijalna dobra, a bilo je i ubojstava.

Nova hrvatska vlast nije uspjela uspostaviti kontrolu nad svim tim događajima iz puno razloga. Jedan od razloga je što nije imala dovoljno naoružanja da se suprotstavi tim razbojnicima koji su bili dobro naoružani, a iza kojih je spremno stajala tadašnja do zuba naoružana JNA. To mučno stanje nasilja, progona, ubojstava na ovom području traje nepunu godinu dana da bi eskaliralo u rujnu 1991.godine napadom na Šibenik, Zadar, Split i ostale dijelove južne Hrvatske. Upravo tada dolazi do velikog vala prognanika koji sa okupiranih područja pred srpskim pobunjenicima, razbojnicima i JNA traže spas u većim gradskim središtima koja su bila slobodna.

Hrvatska vojska uspjeva pružiti otpor agresorima na šibenskom mostu, zaustaviti ga i vratiti na tzv.crtu razgraničenja. Iza te crte razgraničenja prema područjima koje drži hrvatska vojska neprijatelj učvršćuje i ukopava svoje snage i neprestano granatira preostale slobodne dijelove nanoseći veliku materijalnu štetu i ljudske žrtve.

Prognani narod je uglavnom smješten po hotelima, odmaralištima, privatnim kućama i slično. Kako je vrijeme prolazilo prognanici su se organizirali po područjima smještaja da bi ostvarili koliko toliko dostojanstven život svakog pojedinca. Uz pomoć Crvenog križa,a kasnije i Regionalnih ureda vode se evidencije o broju, smještaju, prehrani i svim segmentima života u progonstvu. Regionalni uredi izdaju Prognaničke kartone pomoću kojih je evidentiran svaki prognanik i sve pojedinosti o istim. To je u stvari bila osobna iskaznica svakog prognanika.

Osnivanje Zajednice prognanika Hrvatske i na našem području osnivaju se Podružnice Zadarske, Šibensko-kninske i Splitsko-dalmatinske županije. Kroz ovakvo organiziranje prognanici su uspjevali lakše dolaziti do rješavanja svojih problema, ostvarivanja svojih prava, a kasnije vidjet ćemo i do obnove svojih kuća.

Pored toga što su prognanici kroz svoju udrugu legalno vršili pritisak na hrvatsku vlast isto tako su imali značajan utjecaj i na međunarodne čimbenike. Najznačajnija aktivnost koju su organizirali prognanici na našem području je blokada UNPROFOR-a. Ista aktivnost provodi se i na ostalim dijelovima Hrvatske. Na tu aktivnost goloruki prognanici su se odlučili kad su došli do saznanja da međunarodne snage preko slobodnih hrvatskih područja prevoze gorivo i hranu, te ostale stvari na okupirana područja našem neprijatelju. Ta akcija koja je počela 1.srpnja 1994.godine dijelom paralizira snage UNPROFOR-a i one su morale mijenjati svoj odnos prema hrvatskim vlastima i uvažavati zahtjeve prognanika.

Neprijatelj kroz ovo razdoblje nije mirovao već je svojim topništvom neprestano granatirao gradove, a posebice Šibenik i Zadra, nanosio im materijalne i ljudske žrtve. Iako su vršena neprestana pregovaranja, sklapana primirja i slata upozorenja međunarodnim snagama šta se na terenu dešava mir se nije mogao uspostaviti bez vojnih akcija koje izvodi Hrvatska vojska u zaleđima navedenih gradova.

Tako su izvedene blistave vojno redarstvene akcije poznate pod nazivima Maslenica, Miljevci, Peruča. U akciji Maslenica oslobođeno je zadarsko zaleđe. Neprijatelj je odbačen na područje s kojeg nije imao domet ugrožavanja Zadra svojim topništvom, a akcijom Miljevci oslobođeno je sedam Miljevačkih sela odnosno Miljevački plato veoma značajno strateško područje. Neprijatelj je državo miniranu branu na Peručkom jezeru, Mudrom i strpljivom akcijom uspjelo se osvojiti i tu strateški važnu točku i izbjeći veliku katastrofu koja bi nastala da je došlo do aktiviranja postavljenih mina na brani. Na samom jugu Hrvatska vojska oslobađa područje Konavala i Dubrovnika i to područje vraća u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

Za ostala okupirana područja donose se mnoge uredbe i rezolucije Ujedinjenih nacija koje u st varnosti ništa ne mijenjaju zato što okupator ne pristaje na nikakve dogovore i kompromise i ne razumije ništa nego silu i nasilje koje je njemu svojstveno.

Uvidjevši da do oslobađanja okupiranih dijelova neće doći mirnim putem i pregovorima zato što okupator na to ne pristaje Vrhovništvo Hrvatske pribjegava pripremi vojnoredarstvene akcije pod nazivom „Oluja“. Ista se poduzima u kolovozu '95.i uspješno oslobađa sve do tada okupirane dijelove Hrvatske. Završetkom akcije „Oluja '95“ narod dolazi na svoja oslobođena ognjišta ali se nije iamo odmah gdje povratiti. Neprijatelj je tijekom okupacije uglavnom sve uništio,a što nije uspio uništiti odvukao je sa sobom.

Vlada Republike Hrvatske se preko svojih institucija uhvatila u koštac sa nastalom situacijom i donijela je najprije uredbu, a onda i Zakon o obnovi ratom stradalih područja. Započetom obnovom i prognanici su se počeli vraćati u svoje obnovljene i novosagrađene kuće na tim područjima.

Zajednica prognanika se preimenovala u Zajednicu povratnika uz iste ciljeve da se život povratnika što kvalitetnije i pravičnije organizira i da se što brže ostvaruje obnova. Na bivšim okupiranim područjima odnosno na Područjima od posebne državne skrbi počinju nicati i prve poslovno-industrijske zone u kojima se počinju otvarati i prva radna mjesta.

Do današnjih dana na području o kojem ovdje govorim kuće su možemo kazati u potpunosti obnovljene i život se već odavna vratio.

Zajednica povratnika se zalaže da se ostvari i obnova gospodarskih objekata, i kompletnog gospodarstva kao i da se  donese Zakon o naknadi ratne štete. Na taj način bi se zaokružio rad Zajednice povratnika uz konstataciju da je Zajednica odradila kvalitetan dio posla.

Na kraju neka nam je vječna naša slobodna domovina Hrvatska!

Pripremio: Roko Periša

 

JOSIP KOMPANOVIĆ - IZLAGANJE

 

            Poštovani Gospođe i Gospodo, dragi prijatelji.

 

            Dvadeset je godina prošlo od zločinačkog napada Srbije, Crne Gore i Jugovojske na Republiku Hrvatsku.

            Danas ćemo se prisjetiti tragedije naših ljudi koji su pretrpjeli egzodus nezapamćen u Europi od drugog svjetskog rata. Agresija s ratnim razaranjima ostavila je duboke tragove u svim djelovima rada i života sve do danas i sigurno će trajati još određeno vrijeme u bližoj budućnosti. Bjesomučni napadi u kojima su korištena najjača vojna sredstva razaranja od Iloka i Vukovara do Dubrovnika i Konavala izazvali su jednu od najvećih izbjegličkih kriza u povijesti Europe.

            Pokazatelji državnih institucija govore da je zbog ratnih djelovanja 1991. godine, prognano oko 550.000 ljudi, uglavnom Hrvata zatim pripadnika nacionalnih manjina, nesrba.

            Tijekom godina Domovinskog rata broj se prognanika kretao od početnih 550.000 u 1991. i početkom 1992. godine, a zatim se sveo na prosječnih 250.000.

            Tijekom agresije na Republiku Hrvatsku nastale su ogromne ratne štete na koje danas mnogi zaboravljaju. Ja ću ih podsjetiti. Državna komisija za popis i procjenu ratne štete Vlade Republike Hrvatske u svojem završnom izvješću iz rujna 1999. godine navodi da je ukupna vrijednost IZRAVNIH ŠTETA IZAZVANIH RATOM, odnosno okupacijom, kao i troškovima kao  posljedicom rata, 236.431.568.000,00 KN, ili 65.330.635.000,00 DEM, ili 37.119.679.000,00 USD.

            Ako se ne varam, 236 milijardi kuna otprilike je dva ukupna državna proračuna Republike Hrvatske. Da je ta vrijednost danas na raspolaganju Vladi Republike Hrvatske vjerojatno nebi bilo previše rasprava o gospodarskom oporavku i izlasku iz krize jer do krize vjerojatno nebi ni došlo.

            Godine progonstva bile su križni put hrvatskih prognanika. Razdvojene obitelji – muške glave u hrvatskim postrojbama, žene i djeca od Zagreba do Novog Zelanda. I tako sve do 1995., a nekima do 1997. godine kada je mirnom reintegracijom u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske vraćen i istok.

            Budući da mi Hrvati ponekad imamo selektivno i vrlo kratko pamćenje podsjetit ću još na neke činjenice. Zvanični podatci govore da je temeljem Rezolucije 743 UN od 24. veljače 1992. godine pod snagama i mandatom UNPROFOR-a u tzv UNPA-zonama, dakle u područjima pod zaštitom Ujedinjenih Naroda, a mi to zovemo realnijim imenom – okupirana područja, bilo 12.012.554 km2 kilometara, odnosno 26% područja Republike Hrvatske.

            Tako je to izgledalo sve do povjesnih osloboditeljskih akcija hrvatske vojske i hrvatske policije, „Bljeska“ i „Oluje“, te do mirne reintegracije hrvatskog podunavlja. A danas smo svoji na svome. Danas imamo vlastitu državu kojoj možemo slobodno kreirati vlastitu sudbinu.

            Kroz proces obnove Vlada RH učinila je jako puno na sanaciji ratnih štetana komunalnoj i socijalnoj infrastrukturi, te u obnovi obiteljskih kuća i stanova.

            Zajednica povratnika Hrvatske je temeljem svojih statutarnih zadaća kao suradnik i partner Vlade Republike Hrvatske sudjelovala u cijelom nizu projekata životno važnih za uspješan povratak prognanika u svoje domove. Podsjećam samo na aktivnosti u donošenju Zakona o statusu prognanika i izbjeglica, Zakona o obnovi, Zakona o područjima od posebne državne skrbi, Zakona o obnovi i razvoju Grada Vukovara, darovanja stanova i kuća braniteljima u PPDS, stambenog zbrinjavanja mladih obitelji dodjelom stanova i APN kuća, te darovanjem građevinskog materijala, financiranja ustroja gospodarskih zona u PPDS, itd, itd, itd ....

            Nakon svih ovih godina došli smo u situaciju u kojoj, havla Bogu, mogu reći da danas u Hrvatskoj u statusu prognanika imamo ispod 1000 osoba od kojih je veći broj zapravo nepoznatog statusa, vjerojatno ljudi koji su ostali živjeti u trećim zemljama. Mislim da se slobodno može ocijeniti da je proces povratka u Republici Hrvatskoj završen.

            Namjera mi je bila na ovoj Konferenciji govoriti o preostalim problemima u područjima posebne državne skrbi i poslovima koje još treba obaviti kako bi se popravilo gospodarsko stanje, odnosno kako bi se zaposlili mladi ljudi u tim prostorima. Međutim, o tome će više i konkretnije govoriti uvodničari, pa mi zato dopustite da se sa nekoliko rečenica osvrnem na trenutno političko stanje u zemlji. Republika Hrvatska na samom je završetku pregovora za ulazak u Europsku Uniju. Ulaskom u obitelj zemalja Europske Unije mnoge će se stvari u Hrvatskoj popraviti, mnogi će se problemi gospodarske prirode početi brže rješavari, a to znači da će i područja posebne državne skrbi doći u situaciju ravnomjernoga razvoja. Vlada Republike Hrvatske učinila je zaista maksimum napora da se otklone sve zapreke koje su na tom putu postojale. Ista ta Vlada uhvatila se u koštac sa ogromnim problemom korupcije, pljačke u pretvorbi i privatizaciji, slamanju birokratskih zapreka za ulazak svježeg kapitala i novih investicija, itd, itd... I umjesto da se ta politika pozdravi jer vodi izlasku iz gospodarske krize i recesije, mi danas na ulicama imamo prosvjednike koji viču nećemo u EU, koji napadaju hrvatsku policiju, koji uništavaju imovinu hrvatskih građana, koji zazivaju krv na hrvatskim ulicama. Ako ta šačica ljudi misli da Hrvatska ne treba u EU, kamo onda trebamo ići. Ponovno na Balkan?!? Koja je alternativa. Na cesti su i prosvjednici iz nekakvog sindikata poljoprivrednika. Probili su nam uši galamom da oni samo traže svoje. Ma ne traže oni svoje, nego naše. Svake godine se iz džepova građana Republike Hrvatske iščupa preko 3 milijarde kuna i prelije u džepove tih koji galame i nikada nije dosta. Sjećam se jedne posjete izaslanstva ZPH premijeru Mateši zbog zastoja u obnovi. Mato Šimić je tada bio predsjednik ZPH. Premijer Mateša nam je rekao da je do zastoja došlo zbog nedostatka sredstava u državnom proračunu jer su ga seljaci na cestama natjerali otkupiti pšenicu po skoro duplo većoj cijeni nego što je te godine cijena bila na svjetskoj pijaci. Trpjeli smo to iako smo znali da nam se na takav način usporava proces obnove i povratka, ali ovo danas više nema nikakovog smisla. Prije nekoliko dana razgovarao sam sa poduzetnikom iz Baranje koji se bavi isključivo ratarstvom. Za prošlu godinu ostvario je dobit od 60 milijuna kuna. Gospodine Podpredsjeniče, nisam sumnjao dobre namjere Ministarstva poljoprivrede i Vlade Republike Hrvatske kada se poljoprivredno zemljište prodavalo poljoprivrednicima po minimalnim cijenama, ali danas više nisam siguran koliko je to bilo pametno. Poljoprivredno zemljište u državnom vlasništvu prodano je po cijenama od 20-tak tisuća kuna po hektaru, a danas se za hektar zemlje u Baranji može dobiti 10.000,00 Eura. Ljudi koji su kupili 50 hektara po 20.000,00 Kuna danas imaju kapital o kojem većina građana Hrvatske može samo sanjati. I nikada im nije dosta. Kud nam svake godine izbijaju iz džepa nekoliko milijardi kuna, tu nam još zapriječe cestei krše nam temeljna ustavna prava. Osobno mislim da te činjenice treba otvoreno kazati hrvatskoj javnosti da se ne stekne dojam da se radi o ljudima koji su na rubu egzistencije. Što sam zapravo htio reći, u najmanju ruku je vrlo čudno da se pokušava srušiti Vlada koja je dovela Hrvatsku na prag ulaska u Europsku Uniju. Kako objasniti da se traži odlazak Vlade koja je otvorila procese suzbijanja korupcije i svih drugih vidova pljačke u državi. Čiji je interes usporiti program gospodarskog oporavka koji očito počinje davati rezultate. Mislim da nije teško naći odgovor na ova pitanja, ali zato i mi imamo pravo kazati svoje mišljenje. Upravni odbor Zajednice Povratnika Hrvatske poslao je Predsjednici Vlade Republike Hrvatske otvoreno pismo u kojem smo do kraja jasno izrazili svoje stajalište. Nažalost hrvatski mediji nisu našli prostora niti za jedan redak iz našega pisma što isto tako govori dovoljno samo za sebe. Dopustite mi da za kraj ovog mojeg izlaganja pročitam otvoreno pismo gospođi Jadranki Kosor.

 

Hvala vam na pozornosti!

 

 DRAGUTIN GLASNOVIĆ -IZLAGANJE

 UNPA SEKTOR ISTOK, govor na XVII. Konferenciji ZPH

 

Moram najprije pozdraviti one ljude koji su već dugo godina s nama, to je g. Čobanković, koji je iz naše županije, koji je danas, a i od samog starta s nama. Gospođica Anna-Maria Radić koja je isto dio te suradnje, dugogodišnje. Moram reći g. Ivanušića, ako sam pogriješio, oprostite mi jer mi nismo političari tako da ne poznamo svu političku hijerarhiju i strukturu. Ja bih možda kratko objasnio nešto što će nekima biti ?????, a moramo reći istinu jer svaka istina dobro dođe u vrijeme kada ljudi rješavaju, onda bez kozmetike možemo riješavati svaki problem.

 

Dobio sam zadatak da obradim područje bivše UNPA zone Istok gdje spada Vukovarsko-srijemska i Osječko-baranjska županija. Pa ćemo pročitati taj tekst koji sam sastavio. Koji se sastoji iz povratka, obnove, progonstva i  gospodarstva kao zadnjeg dijela. Progonstvo. U Osječko-baranjskoj županiji je prognano oko 33.000 ljudi, Vukovarsko-srijemska oko 51.000, a ukupno 86.702. Povratak. Pritiskom na Vladu RH i na UNPROFOR prognanici organiziraju prosvjede kroz ZPH i dali smo na znanje Međunarodnoj zajednici da se ne mirimo životom u progonstvu i na taj način ubrzali oslobađanje okupiranih prostora, i omogućili brži povratak.

U Osječko-baranjsku županiju se vratila 31.000 povratnika ili 95%. U Vukovarsko-srijemsku županiju se vratilo 36.000 povratnika ili 71%. Ukupno se vratilo 66.000 povratnika ili 76% ukupno. Obnova stambenih jedinica je na samom kraju, ratom uništeni stambeni objekti su velikim dijelom već obnovljeni. Opravdano je nezadovoljstvo povratnika koji su imali veće stambene površine. Danas zbog obnove po kriteriju 35 + 10 m2 imaju manje nego što su imali prije rata. To se uglavnom odnosi na vlasnike kuća. Zbog takvih gubitaka povratnici imaju pravo od Republike Hrvatske tražiti donošenje Zakona o naknadi ratne štete, u koji se ujedno trebaju uključiti i stradali po logorima u Srbiji.

Gospodarstvo. Neravnomjerni razvoj se još više odražava u gradu Vukovaru, čiji stanovnici žele da se po svom razvoju izjednači s ostalim gradovima u Istočnoj Slavoniji. Zakon o obnovi i razvoju grada Vukovara, ulaskom RH u EU će se ukinuti. Međutim, gubitkom tog Zakona ne vidim alternativu tom Zakonu. Ima vremena da se u doglednoj budućnosti donese Zakon o potpomognutim područjima u kojem se ne odvajaju ona područja koja su bila zahvaćena ratom, jer to ne možemo nikako prihvatiti. Područja koja su zaostajala iz drugih razloga ne mogu se svrstavati u istu skupinu s područjima PPDS-a. U interesu razvoja gospodarstva tražimo da nam se vrati Zakon o poticanju ulaganja za one gospodarske subjekte koji će se baviti proizvodnjom. Najslabiji povratak je 56% u gradu Vukovaru, što je i razumljivo jer je to grad u kojem je uništena industrija u kojoj je bilo zaposleno 27.000 djelatnika. Danas Borovo zapošljava cca.1.000 ljudi, Vuteks Vukovar radi u Vinkovcima, na sreću da je Vupik privatiziran te mu predstoji uspješna budućnost. Primjedbe iz grada Vukovara su da je u privatizaciji trebalo računati da grad Vukovar dobije 25% + 1 dionicu, kao što je to bio primjer u nekim drugim gradovima Hrvatske. Ukazano negodovanje potencijalnih investitora koji žele ulagati u Vukovar se odnosi ne prekomjerno čekanje raznih dozvola iz resornih ministarstava. Budući je Borovo još uvijek državna tvrtka, očekujemo da se ista što prije privatizira. Predsjednici uprava su na neki način državni dužnosnici koji se zbog promjene vlasti mogu mijenjati, a trebao bi biti cilj da se daju odgovorne funkcije stručnim ljudima bez naglašene stranačke pripadnosti. Primjedbe povratnika Vukovaraca vladajućoj stranci su; nisu se držali svoje deklaracije u Vukovaru usvojene 28.rujna 2002.godine. Imam je ovdje priloženu, ako netko želi vidjeti može vidjeti da dosta odstupa od onoga što je planirano napraviti. Iako je prošlo skoro 9 godina, mnoge stavke navedene deklaracije nisu realizirane. Zakon o prebivalištu je potrebno realizirati jer je već 20 godina prošlo od osnutka Hrvatske države, a još uvijek postoje mogućnosti manipulacije koje čak u nekim slučajevima mogu utjecati na izborne rezultate. Što se tiče ulaganja u Vukovar imamo informaciju da američka kompanija želi praviti tvornicu etanola i želi uložiti 300 mil.$. Bečki holding isto tako želi investirati u Vukovaru za elektranu. Postoji mogućnost da se proširi gospodarska zona na prostorima gdje je bio kombinat Borovo. Kod potencijalnih investitora je veliki problem predugo čekanje raznih dozvola koje moraju dati resorna ministarstva. Primjer je Adriatic-Dunav koja je sakupljala dokumentaciju i čekala više od 4 godine, a tvornica je napravljena za 8 mjeseci. Pozitivni i ohrabrujući rezultati su jačanje vanjsko-trgovinskog deficita Hrvatske kojem doprinose i gospodarstvenici Vukovara tako da je u odnosu na prethodu godinu povećan izvoz grada Vukovara s 11 na 104 mil.$ u prvom redu zahvaljujući Vupiku, Borovu i Adriatic-Dunavu. Kanal Dunav-Sava, Vukovar-Šamac je projekt koji se dugo spominje, a potrebno je imati studiju za zaštitu okoliša budući da se promjenom tokova podzemnih voda  može narušiti okoliš na prostorima na kojima se nalaze Spačvanske šume s hrastom lužnjakom koji dnevno koristi više stotina litara vode. Veliki spor u rješavanju pitanja stanova više nema opravdanja barem za onaj dio stanova koji imaju čistu dokumentaciju. Deminiranje još uvijek nije završeno u svim rubnim dijelovima grada Vukovara. Nezaposlenost u Vukovaru je velika. 2.022 ljudi traži posao, a s okolice Vukovara prema podacima Područne službe Vukovar je 5.917. Budući da se statistički podaci odnose samo na broj ljudi koji je registriran, a traži posao. Ne može se zanemariti broj Vukovaraca koji radi diljem Hrvatske, a ne mali broj i u inozemstvu. Tek kada bi svi ti ljudi bili prisutni u Vukovaru bio bi znatno veći broj nezaposlenih. Primjedba Vukovaraca je da ne mali broj zaposlenih radi u Vukovaru, a nisu Vukovarci, odnosno rade ljudi koji u Vukovar samo dolaze na posao, a žive u udaljenim gradovima. Fluktuacija je posebno izražena u područjima koja su bila zahvaćena ratom, međutim treba voditi računa i o ljudima kojima su obnovljene kuće i stanovi, da moraju imati izvore prihoda. Udio Vukovarsko-srijemske županije od ukupne nezaposlenosti u RH je 6,1%. Sposobni, vrijedni, mladi, obrazovani ljudi koji žele svojim radom dati doprinos svojoj Hrvatskoj, onemogućeni su to ostvariti, jednim dijelom sredstva koja je država investirala u njih biti će iskorišteni u drugim državama svijeta koje nisu ništa u njih uložile. Najviši gubitak u tom slučaju je gubitak intelektualnog kapitala koji najviše i vrijedi. Jedan dio političara prosvjed ocjenjuje nedovoljno definiranim. U zemlji gdje je veliki broj nezaposlenih, zapravo nije teško razumjeti što ti ljudi hoće. ZPH Vukovarsko-srijemske županije podržava opravdane prosvjede jer smo i mi prosvjedovali kada smo se htjeli vratiti svojim domovima. Međutim ne možemo nikako prihvatiti ponašanje dijela prosvjednika koji nanose štetu objektima i imaju druge namjere. U RH najveća koncentracija branitelja je u Vukovaru. Nezadovoljstvo koje su iskazali ima osnovu u tome što su očekivali uređenu državu, bez kriminala i korupcije. Nažalost svjedoci smo uništavanja gospodarstva u kojem je izgubljeno 300.000 radnih mjesta. Privatizacija je pogodovala malom broju ljudi, a ogromna većina je ostala bez posla. Napori koji su viđeni u zadnjih godinu dana u raščišćavanju svega što je uzrokovalo većom krizom nego u drugim državama, ne smiju biti kritizirani. Naprotiv, treba ih podržati. Hvala!

 

STJEPAN MARGALETIĆ, UNPA SEKTOR ZAPAD, govor na XVII.Konferenciji ZPH

 

Cijenjeni gosti, dame i gospodo. Prošlo je 20 godina od početka našeg progonstva. Branili su se domovi, ali ujedno i domovina. Kršćanski smo podnijeli velikosrpsku agresiju, nanesene zločine, ubijanja i ranjavanja, sakaćenja, odvođenja u logore i progon, spaljivanja i razaranja. Bila je čudesno prisutna i izuzetno duhovna povezanost koja je povezivala cijeli narod i davala mu snagu. A tu snagu, u tom momentu nije imala tek stvorena nam država, već narod. Dolaskom međunarodnih vojnih snaga početkom 1992.godine na privremeno okupiranim područjima određena su 4 sektora, odnosno 4 zone; sektor Zapad, Istok, Sjever i Jug. Formiranjem sektora Zapad obuhvaćeno je područje više županija; od dijela Sisačke županije, Brodsko-posavske, Požeške i da ne nabrajam. Kalvarija progonstva hrvatskog čovjeka i ostalih građana na ovome prostoru počela je polovicom kolovoza '91.godine. U jednom momentu s ovih prostora bilo je evidentirano 46.228 prognanika i to prema zvaničnim podacima Vladinog ureda. Možda se ovaj broj čini dosta velik, ali treba uzeti u obzir da je velikosrpski agresor razarao od Novske, Grubišnog polja, Daruvara, Pakraca, Lipika i Nove Gradiške. Tijekom 1994.godine Zajednica prognanika 1.srpnja započinje blokadu prijelaza u privremeno okupiranim UNPA zonama. Tada je izvršena blokada 19 zvaničnih i 17 nezvaničnih prijelaza i ista je trajala 49 dana. Razlog poduzimanja ove akcije, odnosno blokade bio je opravdan, jer se očito vidjela nesposobnost i želja Međunarodne zajednice za naš povratak. Svjedoci smo bili da je blokada postala svehrvatski pokret, te još jednom pokazala izuzetno hrvatsko jedinstvo što je omogućilo da žrtva postane istinski pobjednik u krvavom i nametnutom ratu i ujedno poslali smo jasnu poruku; sigurno se vraćamo bilo milom ili silom, odnosno mirnom ili vojnom operacijom. Vojno-redarstvenom akcijom „Bljesak“ početkom svibnja 1995.godine oslobođeno je ovo područje, odnosno sektor Zapad, te je omogućen povratak prognanih osoba. Zvanični podaci nedvojbeno pokazuju da je proces povratka prognanika završen, te mogu slobodno konstatirati da je povratak polučio izuzetne rezultate, odnosno povratak je ostvaren skoro 100%. Međutim, ratno stradanje, odnosno uništenje skoro svih gospodarskih subjekata, bilo državnih ili privatnih, promjena u strukturi vlasništva, pretvorba i privatizacija potpuno je promijenilo sliku područja. Imajući u vidu sve gore narečeno, Vlada RH je u namjeri da pomogne ovom području kao i ostalim ranije okupiranim područjima uvela porezne olakšice na dohodak, poticaje u poljoprivredi i stočarstvu, u industriji, te u drugim granama gospodarstva, itd. Kao daljnje inicijative u stvaranju mogućnosti ostanka na ovom području, prepoznatljivog gospodarstva i proizvoda toga područja, nužno se nameće i daljnja državna potpora i to;

1.       Ulazak kapitala, istoga stimulirati poreznim rasterećenjima, i obveznom registracijom na ovim prostorima

2.       Intezivirati rad i suradnju ministarstava s regionalnom i lokalnom samoupravom u cilju kvalitetnije pripreme programa za pristupne fondove EU

3.       Stimulirati kadrovsku popunu, kako plaćom tako i stambenim rješavanjem

Svjedoci smo učinka primjene Zakona o PPDS-u, te tražimo i daljnju njegovu primjenu iz jednog prostog razloga, jer su ova područja ranije bila zapostavljana i nerazvijena, a pogotovo kada se uzme u obzir ratna golgota ovoga područja, te je i laiku jasno da smo u startu s ostalim područjima RH u dosta, dosta nepovoljnom položaju. Govoriti o naknadi ratne štete, treba imati samo sluha i konstatirati da je već krajnje vrijeme da se krene s mrtve točke, jer to prognanicima pripada. O ratnoj šteti svoje viđenje neću izlagati. Mogao bih iznositi još podataka i naših stavova, međutim, vrijeme mi dalje ne dozvoljava, ali moram reći da je hrvatski prognanik dostojanstveno podnio svoju kalvariju progonstva. Bio je primjer domoljuba, te ga u ljubavi prema domovini nitko ne može unaprijediti. Hvala lijepa!

          

 IVAN MATEŠA, govor na XVII.Konferenciji ZPH:

 

Gospodine predsjedavajući, gospodo uzvanici, dragi prijatelji izaslanici ove Konferencije.

Slobodan sam reći dragi prijatelji. Mi se znamo već 20 godina i što kazati poslije rječitog dr.Langa. Dr.Lang hvala vam, i potpisujem svaku vašu riječ. Sve vas pozdravljam u ime podružnice ZP i useljenika Karlovačke županije.

Stavili smo u svoj naziv ime „i useljenika Karlovačke županije“, tako da ne mislite da su to oni drugi kojima nije mjesto u našoj Zajednici. Međutim bilo je onih koji se sada vraćaju, pa pitaju jel' mogu u našu Zajednicu. Ja sam rekao - ne, vama nije mjesto u našoj Zajednici. Znate na koga mislim, mislim na agresore, zločince i one koji su palili naše kuće - palikuće.

Ja sam se javio za riječ iz dva razloga. Prvo; prije nekoliko godina unutar Zajednice, nakon nekoliko sjednica bilo je govora o tome kako bi Zajednicu možda trebalo privoditi kraju, da je Zajednica ispunila svoju zadaću, da je pokrenula Zakon o naknadi ratne štete i da bi Zajednicu možda trebalo ugasiti. Ja sam mišljenja da Zajednicu ne treba nikada ugasiti, sve dok bude i jedne mine u Hrvatskoj i sve dok bude i jedan prognanik koji je rođen u progonstvu, znači a rođeni su '96., '98. I to tko god je došao kući, a to je u slijedećih 100 godina postoji potreba za postojanje ove Zajednice. Kada ništa ne bi radili, NIŠTA, kada bi se samo jednom godišnje ovako okupili, imamo svoju svrhu, imamo cilj svog postojanja. Danas ovaj naš susret, susret s prijateljima koje se ne vidi godinu dana, koje se vidi jednom godišnje je toliko velik, značajan, da ako ništa drugo, evo, to radimo i činimo mnogo. Ali ja vjerujem i siguran sam i znam da pred nama ima još mnogo posla. Puno posla ima kojega mi još trebamo odraditi. Baš mi, mi kao Zajednica, ali i mi kao pojedinci, i kao prognanici. Vidimo što se događa u Hrvatskoj. Sjetimo se riječi g.predsjednika Tuđmana kada je govorio o onima koji ne žele Hrvatskoj dobro i koji ne žele Hrvatsku, uopće je ne žele. Nisu oni nestali, oni i dalje postoje, oni su tu. A tko će je braniti, ako nećemo mi. Nemojte misliti u duhu onih, a to govore oni koji Hrvatsku ne vole, pa kažu; sada smo našu slobodu ostvarili, pa možemo ići kuda hoćemo. Ne, za državu  se stalno bori, uvijek. Jer kroz ovih 13 stoljeća koliko smo ovdje, na ovom prostoru, bilo je vremena kada smo imali državu, kada smo bili slobodni, samostalni, suvereni, i što? dogodio se splet okolnosti. Nije bilo budnosti. I dogodilo se da smo državu izgubili, pa smo ju opet morali stvarati. Zato nema spavanja. Mi, upravo mi, koji smo ju stvarali s puškom u ruci i tko onda ovdje među nama nema u obitelji poginuloga, ranjenoga, nestaloga, zatočenoga, a evo i tu među nama, koliko je bilo onih koji su bili u logorima, ranjenih i stradalih. Zato posla imamo i nemojmo očekivati da će to biti lak i lagodan posao. Težak je i čeka nas sigurno puno posla, budimo spremni.

U vezi djelovanja naše Zajednice predlažem, a o tome ću i slijedeći put na UO da se čak što više družimo, da se susrećemo. Evo, ja ću dati sebi osobno zadaću da ću ove godine sa svojim UO posjetiti svaki UO širom Hrvatske. Zašto ne bi sjeli nas 4, 5 u kombi, 2 auta i otišli u Drniš, kod svojih prijatelja? Tu smo, kažemo - susrest ćemo se, a ne viđamo se. Mislim da je to naša misija, da se mi trebamo više susretati. I evo, predlažem g.predsjedniče neka na jednoj od naših sjednica u ovom sastavu budemo u Boričevcu. Idemo tamo. To će biti veliko djelo koje će biti negdje u duhu, tom nacionalnom duhu. Idemo na Boričevac, idemo na Udbinu, Vukovar, Dalj. Ne moramo se naći samo jednom ovako na godišnjoj Konferenciji. Možemo mi tijekom godine organizirati još nekoliko Konferencija i ovakvih susreta. I u tom duhu podružnica Karlovačke županije svake godine organizira u Cetingradu, Dan sjećanja i zahvalnosti. Neki od vas su bili na prvom, drugom tom susretu. Što smo željeli? Željeli smo jedan dan u godini, a to je jesen, upravo u vrijeme progonstva, jedan dan u godini odvojiti i pozvati svoje prijatelje koji su nam pružili koru kruha, koji su nas primili u svoju kuću, tu mislim i na prve dane kada smo došli u Bosnu, a onda i kasnije tijekom cijelog progonstva, stati jedan dan i reći; dragi prijatelji, mi smo vas pozvali danas kod sebe da vam se zahvalimo i kažemo - hvala vam što ste nam pomogli za vrijeme našeg progonstva. Da se zahvalimo našim poginulim vitezovima, da se zahvalimo stradalima, a isto tako Dan sjećanja, sjećanja na progonstvo. Da se ne zaboravi, jer to se ne smije zaboraviti. I zato ove godine, još nisam točno utvrdio datum, ali mislim da će biti vezan na 08.10., Dan neovisnosti, jer to je isto dio našega djela, ćemo organizirati Dan sjećanja i zahvalnosti u Cetingradu. I u sklopu nekoliko dana manifestacija, izložbi, filmova, predstavljanja, susreta, razgovora, a završni čin će biti subota ili nedjelja, već sada vas pozivam; dođite! Dođite na taj susret, a mi ćemo to i na odboru razgovarati, da to možemo dići, da to bude 20 godina progonstva, da to bude završni čin jer će tijekom godine biti još manifestacija, još događaja, i da bude završni čin obilježavanja 20.obljetnice našeg progonstva. Da se skupimo. Meni je u planu, gotovo iz svake županije, po jedan KUD, da taj dan tamo dođemo u hrvatskom duhu, da se vidi da nas ima. Da smo jedinstveni, da dođe KUD iz Drniša, KUD iz Vukovara, KUD iz Zagore, KUD iz Žepča, KUD iz Hercegovine, Istre, da tamo bude jedno svehrvatskoj jedinstvo i da mi prognanici tu kažemo svima; hvala. Evo sada, ja vas pozivam, a tijekom godine sebi dajem zadaću, a vi me slijedeće godine ako ja ne ispunim to obećanje, tijekom godine posjetiti svaku županijsku podružnicu Zajednice povratnika, onda mi slijedeće godine ovdje dajte kritiku i recite da nisam ispunio svoje obećanje. Hvala vam i vidimo se u Cetingradu, svi zajedno na Dan sjećanja i zahvalnosti. Hvala vam.