Hrvatska je strana uistinu imala pozitivne namjere i očekivanja od tih razgovora. Jedino je bilo nejasno zašto u svim pregovorima stalno izostaje stranka koja je najviše zainteresirana i koja jedina formalno i stvarno može predstavljati lokalnu vlast, a to su predstavnici prognanog stanovništva s tih područja, Hrvati, pa čak i dio Srba koji su organizirani u Hrvatskoj. Oni su hrvatsko-srpske odnose
proživljavali i doživljavaju stvarno, a ne samo literarno, pa im se sigurno ne bi mogle događati pogrešne ocjene i prosudbe jer dobro znaju s kim imaju posla. Nema u tzv. krajini nikakve vlasti, pogotovo civilne, kako se često pokušava sugerirati. A tamo gdje nema vlasti nema ni države. Postoje samo dobro naoružane odmetničke skupine i njihovi voždovi. I dok voždovi ne budu prisiljeni na kapitulaciju (svejedno da li političku ili vojnu, izvana ili iznutra), nema pretpostavki za mir ni bilo kakve normalizacije odnosa. Sve ostalo su zablude i guste magle iako naravno treba podržati svaki pokušaj i dobru volju za razgovorima koji vode mirnom rješenju sukoba.
|