ZAJEDNICA PROGNANIKA PIŠE TUĐMANU

Premda je Osijek bio s triju strana okružen četnicima, a razaranja industrijskih postrojenja bila su velika, niti jednog trenutka grad nije bio bez struje i vode, bez telefona, gradski prijevoz stalno je funkcionirao, željeznički također, čišćenje grada bilo je redovito  iako je opasnost od granatiranja bila svakodnevna. Pivovara, mljekara i tvornica kruha redovito su dostavljale svoje proizvode u trgovine, a često i na ulaze zgrada, kako se ljudi ne bi izlagali pogibelji. Novine su se dostavljale u podrume zgrada i kuća, slike rata i informacije danonoćno su se slale u eter i svijet se upoznavao sa strahotama rata u ovom dijelu Hrvatske.

Medicinsko osoblje i vatrogasci ulagali su nadljudske napore u obavljanju svojih profesionalnih zadaća, a broj mrtvih i ranjenih pri svakodnevnom odlaženju na posao govori o većoj pogibelji civila u gradu nego boraca na crtama obrane grada, stoji u pismu.

Zajednica prognanika moli da se poduzmu odgovarajući koraci kako bi osječki radnici, koji su imali ratni raspored u svojim poduzećima, dobili status sudionika Domovinskog rata.

 

Sredinom veljače planira se u Osijeku sastanak između Zajednice prognanika i predstavnika izvršnih vijeća svih okupiranih područja Republike Hrvatske s predsjednikom Vlade Hrvojem Šarinićem, potpredsjednikom Matom Granićem, predstavnikom Republičkog ureda za prognanike Adalbertom Rebićem te zapovjednikom UNPROFOR-a generalom Nambiarom, zapovjednicima svih sektora i UNPA- zona, zapovjednikom za civilna pitanja Cedricom Thornberryem i koordinatorima za civilna pitanja svih četiriju sektora.

 

Zajednica prognanika uputila je Izvršnom vijeću i Fondu za promet, stambeno i komunalno gospodarstvo Osijeka zahtjev za oduzimanje stanarskog prava onim nositeljima tog prava koji nisu bili u svojim stanovima od srpnja 1991. do svibnja 1992. godine. Kako su obrazložili prognanici u svom dopisu, brojni vlasnici stanova i nositelji stanarskog prava pobjegli su iz grada u vremenu kada ga je trebalo braniti u sigurnije dijelove Hrvatske ili inozemstvo, gdje su usput zaradili pristojne devizne iznose. Bez posljedica se vraćaju u grad i pomoću lako zarađenih deviza otkupljuju stanove.

“Ne možemo dopustiti da »pobjegulje« uživaju veća prava od nas koji smo cijeli rat bili u svom voljenom gradu i izvršavajući  vojne ili radne zadatke bili izloženi svim strahotama rata i branili grad od napada agresora, dok za to vrijeme »pobjegulje« nisu marile ni za svoje stanove ni za svoju imovinu, čuvajući samo svoju glavu”, kaže se u pismu.

 




►  Progonstvo  - Sunday, February 3, 2008
  |   Print   |   Home


  Home page - Default