|
Nakon devet mjeseci zatočeništva u neljudskim uvjetima 14.
kolovoza 1992. oslobođena je najveća skupina vukovarskih branitelja,
zarobljenih u studenom ’91. nakon pada grada.
Tjedan dana prije razmjene su u Budimpešti dogovorili hrvatski premijer Franjo
Gregorić i jugoslavenski predsjednik Milan Panić.
Razmjena je obavljena na takozvanoj ničijoj zemlji između Nemetina i Sarvaša,
nedaleko od Osijeka.
Jugoslavenska je strana pustila ukupno 726 zarobljenika, od kojih je
oslobađanje odbilo svega četvero ljudi. Hrvatska strana je na razmjenu dovela
406 zarobljenika, ali je njih 156 odbilo otići u Jugoslaviju.
Nakon povratka na slobodu vukovarski su branitelji srdačno dočekani na osječkom
Trgu Ante Starčevića, zatim su svi odvezeni u Zagreb na liječnički pregled, a
onda i svojim obiteljima.
Kalvarija vukovarskih branitelja počela je u studenome 1991. kada su nakon tri
mjeseca nadljudskih borbi i napora, u potpunom okruženju, prestali pružati
otpor višestruko jačoj jugovojsci. Mnogi branitelji krenuli su kroz minska
polja u proboj. Oni koji su ostali nadali su se humanom tretmanu i potpori
promatrača Europske zajednice, koji su nadgledali evakuaciju grada.
Nažalost, 18. studenoga nije bio kraj. Bio je to dan kada je za većinu
branitelja i civila tek počelo pravo mučenje. Jugovojska i njezini četnički
pomagači počinili su mnoge zločine. Velik broj branitelja i ranjenika iz
vukovarske bolnice odveden je u nepoznatom smjeru i mučki ubijen.
Tek će se godinama poslije, nakon mirne reintegracije i iskapanja na Novom
vukovarskom groblju, Ovčari i ostalim masovnim grobnicama, saznati njihova
tragična sudbina.
Većina muškaraca otpremljena je u Srbiju, gdje su sljedećih devet mjeseci
proveli u srpskim logorima. Zbog batina i maltretiranja mnogi nisu dočekali
razmjenu i oslobođenje.
| 
